Kako samo možeš

– Kako možeš svakim tekstom opisati nešto što mi se dogodilo, a nikom nikad nisam rekla?
– Postoji to neko mjesto koje imam u sebi. Prije sam mislio da je samo moje, da samo ja to imam, ali mislim je to nešto drugačije. Mislim da to mjesto gdje kada se zavučem mogu doći do vas. Ne do svih vas i svega već samo do vaših osjećaja, vaših misli. Ne znam čije su, za koga su, ali ih osjetim. Osjetim ih kao što ih vi osjećate ili ste ih osjećali, ali niste ih preboljeli. Ukradem vam ih na koji trenutak i riječima pretvorim u razgovor koji ste vi imali sami sa sobom. Bilo pod tušem, taman pred spavanje, dok ste gledali u njega, a niste ništa na glas rekli.
No tako taj razgovor postane dio mene, vaši osjećaji dio mojih misli. Teško je vas imati uz sebe svaki puta kada sam imam takve razgovore koje nikad ne izgovorim. Često pomislim da sam tužniji nego sam ikad bio. Mislim da možda nije istina, samo poznajem sebe više, a ja sam tužan.

 

Mi. Zapravo samo ja.

Pišem ovo u tvoje ime. Jer ti si kukavica. Ti samo kad je najbolje mi možeš reći da me voliš. Samo kad ja tebi kažem da te volim možeš odgovoriti da i ti mene. Samo kad si utonjena u mojem zagrljaju možeš osjetiti da te volim. Samo kad dobiješ poruku da mi fališ mi uzvratiš da i ja tebi. Samo kada te uhvatim za guzu se osjećaš sexy. Samo kad te poljubim uzdaneš.

Samo ja sam u ovoj vezi. Samo ja i ogledalo koje kasni nekoliko sekundi sa odrazom. Samo ja sam sretan. Samo ja vjerujem da možemo zauvijek biti zajedno dok smo posvađani.

Samo ja. Ostao sam samo ja nakon što si ti rekla da ne znaš. Ja znam. Samo ja znam da me voliš i nikad ne nećeš preboljeti. Samo ja znam jer ti to nikome nećeš reći. Samoj sebi nećeš priznati. Samo ja neću biti nesretan. Samo ja sam sretan kada sam samo ja.

 

Samo hodaj

Vidjela sam ih. Zurila sam. Izgledaju sretni. Kučka sam pa kažem da ‘izgledaju’, a zapravo jesu. Na njemu to se ne vidi, ali cure ovaj pogled ne znaju sakriti. Onaj kada se zajedno smijete, ali ti ne zatvoriš oči jer želiš uživati u pogledu. Želiš uživati u toj pokretnoj slici njega kako se smije sa tobom. Smiješ se i ti i sretna si, ali želja da ga gledaš kako ga usrećuješ je jača od želje da se prepustiš smijanju kao i on.
Mi se prepustimo kada on nas zagrli i kaže da smo lude i savršene. Tada mi zatvaramo oči i u njegovom zagrljaju tonemo još dublje u njegovo srce.

No i ja sam sretna. Ne sa ovim mojim nego jer me nisu vidjeli kako zurim. Da bar nitko nije.

 

Samo ljubav

– Misliš da žali za tobom?
– Ne.
– Misliš da te ikad stvarno voljela?
– Da ju sad pitaš rekla bi ti da ne.
– Opet dobar odgovor.
– Jebeš to što sam pametan.
– Nije to, nego ti nju kao da i danas još poznaješ.
– To je zato što sam se ja trudio da ju upoznam, a ona je mene samo voljela.

 

Sama sebi

Biti ću mu samo još jedna bivša. Samo jedna kojoj je govorio da ju voli najviše. Na koju će zaboraviti i nakon koje će druge jebati. Požaliti ću za svime jer se nije isplatio niti bio vrijedan ičega. Samo je bio još jedan kojem sam vjerovala i kojeg sam preboljela.

Tko je ova glupača koja je ovo napisala?! Tko je ova koja je mislila da može bolje od njega??

 

Darovi ljubavi

– Prije nego što odem reci mi ovo.
– Znaš da ću ti reći samo ono što želiš čuti.
– Šta? O čemu ti? Dobro, zaboravi. Ti i tvoje izjave.
– Volim te, i ne želim da odeš.
– To uopće nije što sam htjela čuti i ne zanima me to, zaboravi, idem.

….
– Jesi joj rekao da ju voliš?
– Kao i svaki puta do tad.
– To je bilo lijepo od tebe.
– To je najmanje što možeš napraviti za ljude koje si nekad volio.
– Misliš da će ikad saznati za nas?
– Mislim da joj nikad više neću biti bitan osim kada se pogleda u ogledalo i vidi tijelo koje sama ne voli, ali se sjeća da je netko još uvijek želi.

 

Charge

– Are you scared?
– We don’t ask that.
– What do we ask then?
– We ask ourselves is it worth it.
– Is it worth what?
– Worth living if there is nothing to fight for.
– And what do we fight for?
– The only thing worth fighting for – love.

 

Prvo ja, a tek onda on

Stojim ovdje već jedno 10ak minuta i jebem mu mater u sebi. I ovom u uberu koji me pita gdje ću usred noći. Šta te boli kurac. Idem mu stajati ispred zgrade, gledati u prozor i jebati mu mater kada vidim nju. Nije ona kriva. On je taj koji je šupak. Ona ne zna da je i meni govorio da me voli. Ne zna što mi je sve ispričao o životu koji nas čeka. Nije ona kriva što mu vjeruje i osjeća se nikad sigurnije nego kad leži kraj njega. On je taj šupak koji ju grli i ljubi. Sigurno joj i kuha svaki dan i ona njemu peče kolače. Predobra je za njega, prelijepa je za njega. I ja sam bila, ali sam ga voljela.
Upalite to jebeno svjetlo da vas vidim. Prestanite se jebati i upalite svjetlo da vas vidim kako ste sretni i zaljubljeni. Da vidim kako joj se gad smješka.

Kako samo može. Kako samo može biti sretniji od mene, a ja sam njega ostavila. Mater mu jebem.

 

Samo sve

Svako toliko mi treba sitnica. Treba mi čisto ono malo da me podsjeti tko sam. Uvijek je to njen pogled. Uvijek je dok stoji udaljena od mene dok meni netko nešto priča ili nešto radim, onda me pogleda sa smiješkom koji me vrati.

*znaš-koliko-si-ti-meni-jeben*

Obožavam taj pogled. Obožavam nju. Obožavam što toliko godina taj pogled se nije promjenio. U priči o Goliathu mislim da je netko tako pogledao Davida za njegovu pobjedu. Jer to je taj osjećaj. Kao da možeš sve, kao da jesi sve.

 

Jučer

– Jer nije bitno
– To sada sebi govoriš, a ne meni.
– Zašto je to bitno?
– Jer je bitno ako si ju prevario!
– Njoj je svejedno.
– Opet ti sebi.
– Ajde ne seri.
– Ajde ti reci jesi ili nisi.
– Jesam, i šta sad?
– Sada je gotovo.
– Kako to misliš?
– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.
– Ma njoj je svejedno.