Ali ja sam imao razlog

Igram jednu igru sam sa sobom. Godinama već traje i ide ovako. Zamisli da si uhvatio zlatnu ribicu i stvarno imaš 3 želje. Sa njima moraš popraviti svijet najbolje što možeš. Ne promjeniti, ne spasiti, zaželjeti da nema više ratova. Ne, nego napraviti nešto što će ljude same natjerati da više ne ratuju. Uglavnom, shvaćaš kako funkcionira.

Za sada imam jednu želju. Nju sam prvu smislio čim sam započeo igru. Ide ovako. Želim da svaka žena vidi koliko je stvarno lijepa bez obzira na bilo koga, bilo što, bilo gdje. Ne unutarnja ljepota, ne koliko je samo pouzdana jer to je problem. Ima lijepih, ali bez samopouzdanja i onda bi to bila loša želja.

Volio bi da vidiš tu želju kako ju ja vidim. Volio bi da vidiš koliko si lijepa. Volio bi da vidiš koliko te ja volim.

 

Ima samo mene

Ne znam kako da ovo uopće ispričam, a da ne ispadne kao da tračam. Zabrinuta sam za njega. Već treći dan dolazim i vidim da spavao je u odjeći. Nije pio, jedva vidim da jede. Vidim da ga boli, ali kao da želi da ga to što ga ubija živog odere.
Osmijeh koji ja dobijem kada me sretne u stanu čak bi rekla da je iskren. Mislim da ga dobijem jer ne pitam pitanja. No i da pitam on bi rekao da je sve u najboljem redu, da to je tih par dana, ali sve je super i da se ne brinem. Još bi mi zahvalio što se brinem i pitao mene kako sam i kako je kod mene. Ja bi se raspričala, a on bi saslušao, dao mi savjet, čak i umirio. Sve to dok vjerojatno kasni negdje no zna koliko je važno nekome biti taj netko koji će saslušati u pravome trenutku. Da bar ja to njemu mogu biti.
Zvučat će ti glupo, ali kao da nisam dovoljno pametna da ga prevarim da mi se otvori.

Pričala sam kćeri o njemu. Ona ga i zna. Viđa ga vani i kaže mi da ne izgleda ništa drugačije.
Nagovarala sam nju da mu priđe da ga ona prevari, ali neće ona. Misli da će ispast glupa, a ja se bojim da će ispast da je čovjek pri kraju da ga ono odere do kraja.

Šta ću ja. Sutra opet ću svojim ključem otključati, vidjeti njega neispavanog kako mi se osmijehne i uljudno pozdravi dok ja pripremam se za čišćenje njegovog praznog frižidera i sobe u kojoj se jedva trunka prašine nakupila.
Sine (iako nisi moj sin), daj nađi neku vani, daj nek te napije, daj ju hvataj malo i odvedi doma da te skine i da odspavaš kao što ljudi tvojih godina trebaju spavati – izmoreni od sexa, a ne života.

 

Sigurno je možda

Ne znam. Upravu si. Ocito je gotovo.

Hladno mi je u stanu. Mislim da je do mene. Možda nije. Možda je do ovog perioda gdje smo prestali grijat jer kao vani je toplo, ali ovim kućama treba duže da se zagriju.
Možda me zbog toga boli glava. Možda zbog noćnih mora koje traju već mjesecima. Možda jer nisam jeo danas, a vani već počinje da pada mrak. Možda jer stres me jede iz dana u dan. Možda jer cijeli dan nisam progovorio ništa na glas. Možda jer zbog tlaka sam se onesvjestio. Možda jer sam satima povraćao nakon što sam dobio tvoju poruku. Možda jer cijeli dan se suzdržavam od vrištanja iz sveg glasa. Možda jer samo želim da netko me primjeti. Možda da ne pitaju me kako sam nego da vide da nisam dobro. Možda nikad neću više biti dobro. Možda su doktori u krivu. Možda ipak hoću. Možda ne želim. Možda želim ipak umrijeti.

Previše je to možda. Jedino sigurno je da te volim.

 

Remember me

Sometimes I have a feeling that the only one who will remember me is the login form on my WordPress page.

 

Zelena i tamno zelena

Ne mogu vjerovati da ovo opet pišem. Po koji puta moram iste riječi na drugačiji način ispisati. Ne znam ni zašto se trudim drugačije opisati. Nema razlike. Sve je isto. Sve je bez razlike. Sve sam ih ja ubio.

Sve majke mene smiju mrziti. Meni samo zamjeriti. Meni prijetiti i mene željeti da zamjenim njihove sinova i kćeri na njihovom mjestu.

Samo ja ovo mogu. Samo ja mogu iz dana u dan, iz sata u sat iz rata u rat nove duše slati i ne osjećati ništa. Samo ja vidim sve uništeno. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće i milenija u milenij.

Sve sam već vidio. Sve sam već opisao. Drugačije je, ali nije. Isto je. Važno je to napomenuti. Važno je jer svatko je drugačiji. Važno je jer nitko ne uspoređuje. Nitko ne shvaća. Nitko ne osjeća. Samo ja.

Samo ja mogu. Samo ja sam smrt.

 

Moja ulica

Ima ulica u kojoj živim jednom godišnje. Nekad 2 dana, koji puta i 2 mjeseca. Mala jedna ulica. Jedna je iako ju parkiralište dijeli na dva djela, ali jedna je. Ako se prošetaš u vrijeme ručka možeš namirisati sve što je netko odlučio danas poslužiti. Mislim da je to jer je ljeto pa svi imaju otvorene prozore, zimi se mislim raduju toj toplini od kuhanja pa nitko joj neda da pobjegne.
Već vidiš da volim tu ulicu, da joj dajem neko značenje iako je to obična mala ulica. Čak i moja bivša cura u vrhuncu obožavanja svega u vezi mene nije ju vidjela kao bilo šta više nego običnu malu ulicu. Osim što je ona obožavala što je u toj ulici pas koji se voli maziti, ali ona je obožava bilo koju ulicu u kojoj ima pas koji se voli maziti.

Toliko joj dajem značenje da dok prolazim njom i netko tko nije susjed njom prolazi – ljut sam na njega! Kao da nema pravo tuda prolaziti, kao da svima nam smeta.

To sam mislio i za tebe. Da iako ti nisam prvi, da iako prijatelje brojiš u desecima, a poznanike u stotinama da te ja zaslužujem više od njih.

Ukratko, bio sam u krivu. Uživaj.

 

Al baš svaki put

Svaki puta u mom životu dok primam odlične vijesti, koje otvaraju vrata, ostvaruju mi snove, život oko mene se ruši.
Pitam se je li to jer je potrebno srušiti ovo da bi napravio nešto novo i bolje, nešto što danas želim umjesto što sam želio.

 

Kako samo možeš

– Kako možeš svakim tekstom opisati nešto što mi se dogodilo, a nikom nikad nisam rekla?
– Postoji to neko mjesto koje imam u sebi. Prije sam mislio da je samo moje, da samo ja to imam, ali mislim je to nešto drugačije. Mislim da to mjesto gdje kada se zavučem mogu doći do vas. Ne do svih vas i svega već samo do vaših osjećaja, vaših misli. Ne znam čije su, za koga su, ali ih osjetim. Osjetim ih kao što ih vi osjećate ili ste ih osjećali, ali niste ih preboljeli. Ukradem vam ih na koji trenutak i riječima pretvorim u razgovor koji ste vi imali sami sa sobom. Bilo pod tušem, taman pred spavanje, dok ste gledali u njega, a niste ništa na glas rekli.
No tako taj razgovor postane dio mene, vaši osjećaji dio mojih misli. Teško je vas imati uz sebe svaki puta kada sam imam takve razgovore koje nikad ne izgovorim. Često pomislim da sam tužniji nego sam ikad bio. Mislim da možda nije istina, samo poznajem sebe više, a ja sam tužan.

 

Mi. Zapravo samo ja.

Pišem ovo u tvoje ime. Jer ti si kukavica. Ti samo kad je najbolje mi možeš reći da me voliš. Samo kad ja tebi kažem da te volim možeš odgovoriti da i ti mene. Samo kad si utonjena u mojem zagrljaju možeš osjetiti da te volim. Samo kad dobiješ poruku da mi fališ mi uzvratiš da i ja tebi. Samo kada te uhvatim za guzu se osjećaš sexy. Samo kad te poljubim uzdaneš.

Samo ja sam u ovoj vezi. Samo ja i ogledalo koje kasni nekoliko sekundi sa odrazom. Samo ja sam sretan. Samo ja vjerujem da možemo zauvijek biti zajedno dok smo posvađani.

Samo ja. Ostao sam samo ja nakon što si ti rekla da ne znaš. Ja znam. Samo ja znam da me voliš i nikad ne nećeš preboljeti. Samo ja znam jer ti to nikome nećeš reći. Samoj sebi nećeš priznati. Samo ja neću biti nesretan. Samo ja sam sretan kada sam samo ja.

 

Samo hodaj

Vidjela sam ih. Zurila sam. Izgledaju sretni. Kučka sam pa kažem da ‘izgledaju’, a zapravo jesu. Na njemu to se ne vidi, ali cure ovaj pogled ne znaju sakriti. Onaj kada se zajedno smijete, ali ti ne zatvoriš oči jer želiš uživati u pogledu. Želiš uživati u toj pokretnoj slici njega kako se smije sa tobom. Smiješ se i ti i sretna si, ali želja da ga gledaš kako ga usrećuješ je jača od želje da se prepustiš smijanju kao i on.
Mi se prepustimo kada on nas zagrli i kaže da smo lude i savršene. Tada mi zatvaramo oči i u njegovom zagrljaju tonemo još dublje u njegovo srce.

No i ja sam sretna. Ne sa ovim mojim nego jer me nisu vidjeli kako zurim. Da bar nitko nije.