Brže, više, bolje. Taj olimpijski moto čini mi se da sve više obuhvaća ovu urbanu svakodnevnicu u kojoj nevoljko sudjelujem pateći sve više za onim starim danima. Ovu predhodnu rečenicu neću nikad pročitati jer samo bi se uhvatio kako zapravo zurim u ogledalo duše koja je premlada za ovo moje tjelo.

Usprkost mojem sve većem broju obilježavanja vremena postojanja uživam u trenucima koji mi uljudno dopuštaju da se prisjetim one mirne, pa možda čak i spokojne, sredine. Dajte, nije to bilo baš tako davno, podesite tu sliku u vašim umovima. Samo je bilo mirnije, da, dobro sam se prije izrazio, spokojno je bilo. Nevjerovatno je koliko ta riječ odgovara za našu malu sredinu jer na granicama grada, uz cestu po kojoj se penje na trg, tj. centar sela, nalazi se groblje.

Tradicija i mudrost mi se čine kao prikladne imenice koje bi mogao dodati mojem selu poput atributa. Kada sam bio mlađi ta tradicija u mojim očima sjajila je poput zaostalosti, a to je i razlog zašto sada ovo pišem sa ovom nostalgičnom notom sa slušalicama na ušima ne bi li blokirao barem polovicu ljudi koji oko mene trče, život traže.
Valjda je i to razlog zašto ja sjedim, a oni trče, ja svoj život imam i prilično je zaokružen. Umalo pa savršenu kružnicu će tvoriti, ali nadam se ne preskoro jer volio bi vam ovo ispričati bez dodatne napetosti iz mojih privatnih voda.

Ipak moram se odmah u početku ispraviti jer ono prije spomenuto groblje nije baš bilo to već tamo je bio jedan jedini grob štoviše grobnica. Uz nekoliko izabranih riječi koje više nego graniče sa klišejima nalazi se i pokoja slika. Tada nisam niti jednu prepoznavao, a danas vjerujem da jednu bi.
Kako početak ove priče odmiče tako vidim da i samostalnost je još jedan atribut koji pripada mojem selu, da mojem. Nitko nije objektivan, barem mi je tako rekla moja jedina profesorica filozofije pa je to vjerovatno razlog zašto mislim da je moje selo drugačije od svih ostalih i štoviše da je posebno kad ono možda uopće nije. Svejedno, nastaviti ću u svojem stilu, ostati će ono posebno.

Dok još nadimak “krezubica” krasio je moj lik, kako sam bio zvan od strane društva koje se osvećivalo za istu patnju prošlu tek prije koju godinu, shvatio sam da postoji veoma velik čovjek u mojem selu. Ne samo po stasu već i po svojoj, do tada neviđenoj, moći koju je prezentirao svaki puta kada bi Sunce počelo se skrivati iza planina. On je bio taj kojemu smo svi mogli zahvaliti što sigurnim korakom možemo koračati duž ulica bez straha da ćemo se spotaknuti o nešto što u mraku ne bi bilo vidljivo. Koji puta dječiji bicikl od popodnevne igre, a koji puta autići od iste igre.
Pod tim okriljem pitanja koje se nadvilo nad mnom raslo je i poštovanje jer u mojoj kući samo majka je upravljala plamenom i za sve smo mogli njoj zahvaliti. Ostalima, osim naravno ocu, koji nikad nije ni pokazao interest za tu čudnu moć, bilo je strogo zabranjeno i samo se plibližiti.

6 godina sam imao kada sam ja nazivao nadimcima, ipak to je bila još jedna od mnogih tradicija, i polako počeo učiti o raznim moćima koje čovjek uz pomoć raznovrsnih pomagala može posjedovati. Fizička snaga nikada me nije zanimala. Lažem, je, ali nikad nisam imao nekakve tjelesne podispozicije da taj aspekt moći i ostvarim tako da sam se priklonio onim intelektualnim i evo gdje sam danas. U ovoj cijeloj zgradi ja si jedini mogu priuštiti da stavim slušalice i sjednem. Ured je ovo, ali koji puta ju nazovem u svojim domom jer toliko noći, u borbi za opstanak, sam proveo ovdje.

Kako sam odrastao tako je ono čuđenje preraslo u divljenje čovjeku koji obavlja tako, pa svetu, dužnost. Ono okrilje pretvorilo se u divnu dugu usklika. Za mojeg bivanja u selu nikad nisam svjedočio dijalogu između njega i nekog od seljana. To je vjerovatno pridonjelo konstantno rastućem obilju poštovanja.

Upravo sam pogledao na sat i uvidio da moram krenuti da ne bi zakasnio, ne mogu si to priuštiti večeras.

“Paul Desmond Machartney umro je u snu na željezničkom kolodvoru čekajući vlak koji je tu noć kasnio i nije uspio ispuniti svoju posljednju želju da upali petrolejske lampe na ulicama svoga sela.
U svojoj oporuci, uz veliku svotu novca koja je trebala poslužiti da staromodna tradicija nikad ne dočeka jednaku sudbinu kao i njegove lampe u zoru i gore otiskanu priču, napisao je želju koja je zapravo bila njega zadnja, a ta je da ga se pokopa u onoj istoj grobnici pokraj puta – želja mu je ispunjena.
U njegov spomen, svake godine na datum njegove smrti, njegov najstariji sin Charles sa ostalom porodicom odlazi u selo i sam preuzima dužnost paljenja uličnih lampi koje i dan danas osvjetljavaju sve ulice u selu.“