Kritika postojanja

Razuman ili nerazuman su stanja kojima opisujemo ponašanje nas samih ili nekog pojedinca ili grupe. Biti razuman je u skladu s normama samog društva ,nešto što spada u samu kolotečinu života. Razumno je da idemo u školu, da ne kršimo zakon ,da slušamo roditelje, no ako bilo što prekršimo od svih normi mi smo nerazumni. Da li je homoseksualizam razuman. Misli li itko od nas razumno kada je u pitanju abortus ili život naše djece. Kako je ponašanje razumno u društvu i kada smo sami sa partnerom. Na koji je način razumno postaviti pribor za jelo kada smo gotovi. Je li razumno od nas da u ime napretka kreiramo razne naprave razornih moći za cijeli planet. Zar je razum zapravo ponašanje nas samih na način kako društvo u tom trenutku misli da je razumno. Znači da razum nije ništa više nego uobičajena norma ljudskog ponašanja iako ljude kao takve možemo svrstati u vrlo nerazumne. Ne postoji stroga granica između razumnosti i nerazumnosti tj. kakvi smo mi određuje pojedina situacija. Kada čovjek jednom nerazumno postupi ,mala je vjerojatnost da će ponovno učiniti istu pogrešku stoga se postiže nekakav napredak. Zato mlađi uvijek uče od starijih koji su osjetili život i znaju se razumno postaviti. Razum nije definiran već ga mi sami oblikujemo prema sebi tako da na nama ostaje prosudba što je razumno a što nije.

– Čuo sam jednom iz nekog previše klišejima upotpunjenog hollywoodskog uradka: “Away from heart, away from mind.”

Ubio sam i ubio bi ponovno da moram. Kao opravdanje mojih djela i mojim sličnima nikad nemojte reći: “Pa i oni su ljudi.” Istina, i mi smo ljudi, ali što bi to trebalo predstavljati osim sasvim jednostavnu klasifikaciju neke vrste koja poput virusa se samo razmnožava i uništava ono što mu je potrebno za opstanak – svoga domaćina.

Ja sam već odavno smrt poklonio svome domaćinu. Ono što je autor te sada veoma korištene izreke htio reći da svi jesmo ljudi, ali ne posjeduju svi ono što ljude čini čovjekom. Zanimljiva je i sama sintaxa riječi “čovjek” jer kao što smo svi svjesni ta riječ dolazi samo u muškome rodu. Pitam se koliko će ženama koje sebe nazivaju ljudima trebati da shvate da niti jedna žena zapravo nije čovjek.

Da li je to sve popularniji PMS uspio napraviti nešto što niti jedna žena ne može poreći. Tko zna kako bi sve bilo da je ili Čiril ili Metodije bio suprotnog spola. Čak možda da Ljudevit gaj je bio žena, a ne čovjek pun snova sada riječ feminiskinja ne bi uopće bila poznata u našim umovima već bi na to gledali kao opet novi način da se netko obogati na Divljem Zapadu.

Gledao sam svoju ženu i promatrao njen osmijeh. Zatim sam prije nego li sam pomislio zadnju misao dana zastao pred ogledalom i upitao se da li moj osmijeh me čini čovjekom – nikako. Njen je bio puno zamamniji i neusporedivo prozračniji od mojeg već pomalo šturog i priprostog. Kao glumac sam postao u zadnjim izvedbama sezone. Nemam više onog žara niti onaj mladenački trzaj više ne bičuje moje živce već sam postao rob rutine i nedostignutih snova koje nikad nisma ni sanjao već sam vidio da ljudi pričaju o njima kao o nečemu čemu svi bi trebali težiti. Osjećam se kao beskičmenjački mladac koji nikad ne kaže ne svojim drugovima već repom nestalim među nogama prihvaća suludi tok generacije kojoj ništa ne duguje niti pruža.

Oglas sam stavio u novine, dnevne, njih najviše čitaju, da tražim iskren osmjeh. Osim nekoliko poziva u kojima na drugom kraju slušalice izriču isprike zbog svoje nespretnosti koja je dovela ih, očito zabunom, do mojeg uha.
Zapitao sam se zašto svi tako žure da razgovor privedu kraju. Zovu jer žele biti saslušani, a ja im to nikad ne bi uskratio no ipak oni svoju odluku odvedu u smjeru, pogrešnome, gdje nema čovjeka, već samo ljudi.

“Razumnost čovjeka” nosi naslov text kojemu je ovo kritika. Autor mu je jednak autoru ove kritike.

 

Aleks