Čekala sam dugo na nju. Čak i očekivala sam nekakav znak koji bi protumačila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ništa nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ruže udahnuli su, i čekali. Čekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih pluća zrak, bonacu, istjerali.

Kasno smo legli tu noć. Mogla bi reći i da rano je bilo. Bez riječi smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine još uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog čudnog vođe kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno držanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu čije vrijeme nikako da prođe. Pogledala sam još jednom te posložene crne i bijele tipke i odlučila da jednu ću ipak sačuvati, samo koju. Crnu ili bijelu?
Odlučila sam se za crnu. One čekaju u pozadini i vješto stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali ključne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodične, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.

Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vješto sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba riječ iskorištena da bi me opisala. Još u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je naš. Osjećaj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje životne pravce na hartiju stavljaju. Kao da će ovo jednoga dana obilježiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja čezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se proširi. Val promjene. Možda sutra.

Svoju težinu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula leđa. Moje buntovništvo bilo je još i tada obrnuto proporcijalno.
Upitala sam ga.
– “Je boljelo?”
– “Jeste, ali manje nego tebe.”
– “Kako samo to možeš znati?”
– “Ja nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.”

Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu večer muž je pred njenim očima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljedećeg tjedna Irina je počela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj urođeni talent i u sljedećem desetljeću postala jedna od najvećih plesačica svih vremena. Muž je umro u snu one iste noći i u njegovu čast podigla je svjetski poznatu školu baleta pod njegovim imenom – Škola baleta Aleksandar.