Kada šutiš ljudi uvijek pretpostave najgore. Ne progovoriš li ni riječi u nekakvoj ovisničkoj grupi gdje ostali dijele svoja najstrašnija iskustva, a redovito svoj lik daješ im na promatranje, njihovi umovi neće čekati već poput smionih grabeživaca će u svega nekoliko trenutaka prisjetiti se svojih loših i onih nekoliko raštrkanih dobrih odluka i pretpostaviti da je svaka tvoja bila ova prva – loša.

Istina, poželio sam si prerezati žile, samo izgubio sam nož. Nastavio sam sjediti, nisam ga išao potražiti. I tada me upitala da li želim još što na što sam odgovorio da oštar nož moje vene priželjkuju.
Nasmijala se na to, što nisam smatrao čudnim jer navikao sam bio da me ljudi iz nerazumjevanja odbijaju ispraznim smijehom. Ali ona nije tada otišla, poput drugih, već sjela je pokraj mene i izvadila nov zastrašujuće blistav nož. Zjenice su mi se na njegovu iznenađujuću pojavu raširile i zurio sam. I tada je rekla da će mi ga podariti ukoliko mi njena skora priča bude dosadna i otići će – zauvijek.

…

Priča ispričana, veoma poznano je zvučala. Svakidašnja borba buntovne djevojke koja proturiječila je svijetu. Nikako bez razloga, svakako sa poukom. Htjela vas je sve naučiti, podariti vam dar shvaćanja i razumjevanja. I na kraju priče, svoje, rekla mi je:

– “Nikako nisam uspijevala, i tako – zavoljela sam šutjeti.”