Sve sam mogao. Biti nečiji, biti svoj, ne biti. No svaki puta skrenuo sam putem koji očito je bio zacrtan da te opet sretnem. Želim da prestane ovo. Želim prestati vraćati se u prazan stan. Bez duše jer se bojim njen djelić igdje polegnuti u strahu da ne ostanem bez svega. Kao da će taj komadić poput udice bačene sve povući za sobom. Kao ribiča koji uhvati preveliki ulov no na njega nije spreman, tako da ću ja biti povučen u plavetnilo kojeg se bojim. Plavetnilo koje znači život koji drugi vode no ja ga se užasavam. Bojim se da će saznati za mene. Bojim se da moje riječi neće doprijeti do njih ako govorim iz gomile. Potreban mi je taj pedistal da do njih doprijem. Da sebe vidim u odrazu njihovih suznih očiju, da im pružim nadu. U gomili jedini odraz do kojeg bi mogao doprijeti je onaj na poleđini mojih kapaka no tada ni sebe ne bi vidio i nestao bi. Nestao bi odgurnut od nadolazeće gomile koja prvog reda želi se dočepati. Ne bi mogao orijentir pronaći i udaljio bi se. Od cilja, od njih i oni od mene.