Nekako uvijek postoji taj kutak. Tvojeg uma ili stana ili je to jedno te isto. Nešto tvoje, nešto što je nikom podjeljeno jer je tvoje. Nije to za djeljenje, to je tvoje.
To ti želim biti. Ta skrivena sebična misao koju nitko drugi ne zna, ni ne vidi, ali ti ju čak i osjećaš – toliko je jaka. Ne samo da je jaka, nego je sve.

Toliko je jaka da pred prijteljicama bez srama se pretvaraš u najveću djevojčicu kad me vidiš. Ako su prave prijateljice shvatit će, a ako ne shvaćaju onda nisu iskusile.
Reći će ti da budeš oprezna, da se ne zaletavaš. Reći će ti sve što trebaju. No one nisu ti. Ni jedna među njima neće poput tebe reći da jebeš sve, neka malo zaboli ako je bar na toliko najbolje. Što ima bolje? Nema, rekao sam – najbolje je.

Toliko je najbolje da osjećaš da najviše je najbolje. Da drugi mogu to ili jednako iskusiti ili manje, nema više.

To ti želim biti. Ali nisam više. Uvjeravam se da nije nitko, ali već sljedeći je najbolji. Više najbolji. Toliko je najbolji da osjećaš da najviše je najbolji. Da drugi mogu to ili jednako iskusiti ili manje, nema više.
Nema više nas.