Mala stvar; Sitnica

-Jebote, ovo je nešto najtužnije što sam čuo.
-A nije baš.
-Ne ne, kužim da ima djece bez roditelja i ubijanja u svijetu, al ovo tvoje je baaš tužno.
-Ne znam, meni se samo čini nedostižno. Nije sad tužno.
-Sad je još tužnije.
-OK, sad me ubijaš u pojam.
-Ne ne, al moraš znat koliko to što si mi ispričao kao želju je takva glupost. I ne mislim da si ti glup niti da je to glupo. Nego to je tako ništa, ti želiš doživjeti minimum. Ali ne želiš, ti misliš da je taj minimum nedostižan. To je tužno, ne ti!
-A malo sam i ja.
-Ok ok, fakat jesi, al to će te proć. Al ovo drugo, šta se desilo?
-Mislim da sam odustao.
-Od dejtanja?
-Od te vrste sreće.
-Vidiš zbog ovakvih izjava se bojim za tebe.
-Ma nisam tako..
-Znam kako si mislio, ali moraš shvatiti ovo. Ja ne razmišljam tako. Svi mi ne razmišljamo tako. Ne provodimo vrijeme razdvajajući sreću na vrste. Ne znamo to. Shvatimo kada nam ti pokažeš, ali ne možemo mi sami tamo doći. Toga se bojim. Da jednog dana mi nećeš htjeti pokazati gdje si i ja te neću moći pronaći.
-Tu sam ja uvijek.
-Jesi, al znam da postoji ta nevidljiva crta koji mi ne znamo preći. Ti si tamo često. Vratiš nam se, ali šta ako se jednom ne vratiš.
-Kako znaš da tamo odlazim?
-Nisam znao. Kad sam tvoja pitanja počeo postavljati drugima sam shvatio da nisam samo ja koji ne zna za to mjesto. Nitko ne zna. Nitko koga ja znam barem.
-Oprosti.
-Ne radi to.
-Sad bi opet htio reći oprosti.
-Sad smiješ.
-Oprosti.
-U redu je. U redu je sve dok se vraćaš.
-Hvala ti.
-Ok je.
-Nije, ovo nije meni mala stvar. Ja ovo stvarno cijenim.
-Znam, zato je tako lako ti biti prijatelj. Ti stvarno cijeniš male stvari.
-Sitnice.
-Tako je, sitnice.

 

Zelena i tamno zelena

Ne mogu vjerovati da ovo opet pišem. Po koji puta moram iste riječi na drugačiji način ispisati. Ne znam ni zašto se trudim drugačije opisati. Nema razlike. Sve je isto. Sve je bez razlike. Sve sam ih ja ubio.

Sve majke mene smiju mrziti. Meni samo zamjeriti. Meni prijetiti i mene željeti da zamjenim njihove sinova i kćeri na njihovom mjestu.

Samo ja ovo mogu. Samo ja mogu iz dana u dan, iz sata u sat iz rata u rat nove duše slati i ne osjećati ništa. Samo ja vidim sve uništeno. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće i milenija u milenij.

Sve sam već vidio. Sve sam već opisao. Drugačije je, ali nije. Isto je. Važno je to napomenuti. Važno je jer svatko je drugačiji. Važno je jer nitko ne uspoređuje. Nitko ne shvaća. Nitko ne osjeća. Samo ja.

Samo ja mogu. Samo ja sam smrt.

 

Jesam na vrijeme?

Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.
Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.

 

Love to hate

– I hate writers. Just look where all the shit that happens started. It’s always a speech or a quote that inspired some idiot and now he has followers and money and..
– Women. That is what you mind the most, right? The women around them. Women that are there because of some words a writer wrote.
– What?
– Because your wife or a girlfriend left you for a writer. Or you dad was one and you never saw the magic that he tried to pass down to you. And let me tell you something. The magic? It’s real. That is why there are followers, money and all those women there.

At least that’s the way I would write this dialog we are having right now. It’s more interesting then you just hating on writers. That’s why people loved House, he said shit like this.

 

 

Cerebro

Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.

 

Heart of stone

Zadnje riječi njene prema meni su bile:

– Žurim. Ajde čujemo se

Poklopila je prije nego što sam ja imao prilike ju pozdraviti. Htjela je time pokazati da ne treba čuti moj pozdrav da bi zatvorila našu priču. Ja sam je to naučio.

I jedino što se čujemo je za njen rođendan jer ona meni ih ne čestita jer ne želi pokazati da još tu i tamo pomisli na mene.
Davno sam shvatio da preboljeti ne znači nikad više ne pomisliti već pomisliti bez mržnje i/li požude.

 

Technography

Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen.

 

Želim biti jedina. Moram.

Sada kada znam da je prevario gledam ga drugim očima. Hoće li prevariti i mene? – ne možeš bez da se to zapitaš.
Kada mi je ispričao svjesno sam odgurnula poriv da zapalim jer nisam željela se odati. Odjednom sam se našla na rubu litice sa koje sam već jednom skočila. Odjednom u glavi sam zamišljala taj scenarij kako se to odvija. Prilazi mu neka tamo, šapuće pripito dok ga već dira kako samo ja smijem, a on ju ne odguruje nego usne mu se razvijaju u smiješak, a njene napuštaju stranu njegovog lica i prilaze tom smiješku kako samo ja smijem.

– Svi ste isti. – ajme ne… ovo je bila greška reći na glas. Sada sam zajebala.
– A da? – ok, ovo je rekao sa smiješkom, možda nisam previše zajebala. – Ako smo svi isti zašto nisi kod nekog drugog prespavala, zašto nisi sa frendicama na kavi nego u mom krevetu tražiš pozu gdje ćeš svojim tijelom dodirivati što više mojeg dok gledamo serije?

Ne znam ovaj odgovor. Mislim znam, ali zna i on da ja znam. Osjećam kako me čita. Ne mogu se sakriti. Ne mogu sakriti taj glupi poriv koji se pretvorio u razlog koji me nagovorio na tu rečenicu.
Oči mi se šire sve više dok glavom mi zuje rečenice. Poljubi me. Prigrli me sebi. Reci mi da sam glupa. Lupi me po guzi kao što radiš kada glumiš da se ljutiš, a zapravo sam ti slatka.
Što ja to radim? Pa ne može čitati on misli.

Ali može. Jer dobila sam po guzi, uz pitanje – Želiš ponoviti to? – a onda me uzeo k sebi i poljubio taman kraj uha da jednako osjetim i čujem taj poljubac.

Shvatila sam što će se dogoditi ako me prevari. Dogoditi će se prekid sa njegove strane jer jedino tako se može nagovoriti da me ostavi iako me još voli. Jer ja sam njega prestala odavno voljeti ili barem to prestala mu pokazivati.

 

Kernel by kernel

Čekala sam dugo na nju. Čak i očekivala sam nekakav znak koji bi protumačila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ništa nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ruže udahnuli su, i čekali. Čekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih pluća zrak, bonacu, istjerali.

Kasno smo legli tu noć. Mogla bi reći i da rano je bilo. Bez riječi smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine još uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog čudnog vođe kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno držanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu čije vrijeme nikako da prođe. Pogledala sam još jednom te posložene crne i bijele tipke i odlučila da jednu ću ipak sačuvati, samo koju. Crnu ili bijelu?
Odlučila sam se za crnu. One čekaju u pozadini i vješto stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali ključne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodične, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.

Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vješto sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba riječ iskorištena da bi me opisala. Još u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je naš. Osjećaj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje životne pravce na hartiju stavljaju. Kao da će ovo jednoga dana obilježiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja čezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se proširi. Val promjene. Možda sutra.

Svoju težinu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula leđa. Moje buntovništvo bilo je još i tada obrnuto proporcijalno.
Upitala sam ga.
– “Je boljelo?”
– “Jeste, ali manje nego tebe.”
– “Kako samo to možeš znati?”
– “Ja nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.”

Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu večer muž je pred njenim očima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljedećeg tjedna Irina je počela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj urođeni talent i u sljedećem desetljeću postala jedna od najvećih plesačica svih vremena. Muž je umro u snu one iste noći i u njegovu čast podigla je svjetski poznatu školu baleta pod njegovim imenom – Škola baleta Aleksandar.

 

Blackened

Brže, više, bolje. Taj olimpijski moto čini mi se da sve više obuhvaća ovu urbanu svakodnevnicu u kojoj nevoljko sudjelujem pateći sve više za onim starim danima. Ovu predhodnu rečenicu neću nikad pročitati jer samo bi se uhvatio kako zapravo zurim u ogledalo duše koja je premlada za ovo moje tjelo.

Usprkost mojem sve većem broju obilježavanja vremena postojanja uživam u trenucima koji mi uljudno dopuštaju da se prisjetim one mirne, pa možda čak i spokojne, sredine. Dajte, nije to bilo baš tako davno, podesite tu sliku u vašim umovima. Samo je bilo mirnije, da, dobro sam se prije izrazio, spokojno je bilo. Nevjerovatno je koliko ta riječ odgovara za našu malu sredinu jer na granicama grada, uz cestu po kojoj se penje na trg, tj. centar sela, nalazi se groblje.

Tradicija i mudrost mi se čine kao prikladne imenice koje bi mogao dodati mojem selu poput atributa. Kada sam bio mlađi ta tradicija u mojim očima sjajila je poput zaostalosti, a to je i razlog zašto sada ovo pišem sa ovom nostalgičnom notom sa slušalicama na ušima ne bi li blokirao barem polovicu ljudi koji oko mene trče, život traže.
Valjda je i to razlog zašto ja sjedim, a oni trče, ja svoj život imam i prilično je zaokružen. Umalo pa savršenu kružnicu će tvoriti, ali nadam se ne preskoro jer volio bi vam ovo ispričati bez dodatne napetosti iz mojih privatnih voda.

Ipak moram se odmah u početku ispraviti jer ono prije spomenuto groblje nije baš bilo to već tamo je bio jedan jedini grob štoviše grobnica. Uz nekoliko izabranih riječi koje više nego graniče sa klišejima nalazi se i pokoja slika. Tada nisam niti jednu prepoznavao, a danas vjerujem da jednu bi.
Kako početak ove priče odmiče tako vidim da i samostalnost je još jedan atribut koji pripada mojem selu, da mojem. Nitko nije objektivan, barem mi je tako rekla moja jedina profesorica filozofije pa je to vjerovatno razlog zašto mislim da je moje selo drugačije od svih ostalih i štoviše da je posebno kad ono možda uopće nije. Svejedno, nastaviti ću u svojem stilu, ostati će ono posebno.

Dok još nadimak “krezubica” krasio je moj lik, kako sam bio zvan od strane društva koje se osvećivalo za istu patnju prošlu tek prije koju godinu, shvatio sam da postoji veoma velik čovjek u mojem selu. Ne samo po stasu već i po svojoj, do tada neviđenoj, moći koju je prezentirao svaki puta kada bi Sunce počelo se skrivati iza planina. On je bio taj kojemu smo svi mogli zahvaliti što sigurnim korakom možemo koračati duž ulica bez straha da ćemo se spotaknuti o nešto što u mraku ne bi bilo vidljivo. Koji puta dječiji bicikl od popodnevne igre, a koji puta autići od iste igre.
Pod tim okriljem pitanja koje se nadvilo nad mnom raslo je i poštovanje jer u mojoj kući samo majka je upravljala plamenom i za sve smo mogli njoj zahvaliti. Ostalima, osim naravno ocu, koji nikad nije ni pokazao interest za tu čudnu moć, bilo je strogo zabranjeno i samo se plibližiti.

6 godina sam imao kada sam ja nazivao nadimcima, ipak to je bila još jedna od mnogih tradicija, i polako počeo učiti o raznim moćima koje čovjek uz pomoć raznovrsnih pomagala može posjedovati. Fizička snaga nikada me nije zanimala. Lažem, je, ali nikad nisam imao nekakve tjelesne podispozicije da taj aspekt moći i ostvarim tako da sam se priklonio onim intelektualnim i evo gdje sam danas. U ovoj cijeloj zgradi ja si jedini mogu priuštiti da stavim slušalice i sjednem. Ured je ovo, ali koji puta ju nazovem u svojim domom jer toliko noći, u borbi za opstanak, sam proveo ovdje.

Kako sam odrastao tako je ono čuđenje preraslo u divljenje čovjeku koji obavlja tako, pa svetu, dužnost. Ono okrilje pretvorilo se u divnu dugu usklika. Za mojeg bivanja u selu nikad nisam svjedočio dijalogu između njega i nekog od seljana. To je vjerovatno pridonjelo konstantno rastućem obilju poštovanja.

Upravo sam pogledao na sat i uvidio da moram krenuti da ne bi zakasnio, ne mogu si to priuštiti večeras.

Paul Desmond Machartney umro je u snu na željezničkom kolodvoru čekajući vlak koji je tu noć kasnio i nije uspio ispuniti svoju posljednju želju da upali petrolejske lampe na ulicama svoga sela.
U svojoj oporuci, uz veliku svotu novca koja je trebala poslužiti da staromodna tradicija nikad ne dočeka jednaku sudbinu kao i njegove lampe u zoru i gore otiskanu priču, napisao je želju koja je zapravo bila njega zadnja, a ta je da ga se pokopa u onoj istoj grobnici pokraj puta – želja mu je ispunjena.
U njegov spomen, svake godine na datum njegove smrti, njegov najstariji sin Charles sa ostalom porodicom odlazi u selo i sam preuzima dužnost paljenja uličnih lampi koje i dan danas osvjetljavaju sve ulice u selu.