obitelj

by Aleks

Ima samo mene

Ne znam kako da ovo uopće ispričam, a da ne ispadne kao da tračam. Zabrinuta sam za njega. Već treći dan dolazim i vidim da spavao je u odjeći. Nije pio, jedva vidim da jede. Vidim da ga boli, ali kao da želi da ga to što ga ubija živog odere.
Osmijeh koji ja dobijem kada me sretne u stanu čak bi rekla da je iskren. Mislim da ga dobijem jer ne pitam pitanja. No i da pitam on bi rekao da je sve u najboljem redu, da to je tih par dana, ali sve je super i da se ne brinem. Još bi mi zahvalio što se brinem i pitao mene kako sam i kako je kod mene. Ja bi se raspričala, a on bi saslušao, dao mi savjet, čak i umirio. Sve to dok vjerojatno kasni negdje no zna koliko je važno nekome biti taj netko koji će saslušati u pravome trenutku. Da bar ja to njemu mogu biti.
Zvučat će ti glupo, ali kao da nisam dovoljno pametna da ga prevarim da mi se otvori.

Pričala sam kćeri o njemu. Ona ga i zna. Viđa ga vani i kaže mi da ne izgleda ništa drugačije.
Nagovarala sam nju da mu priđe da ga ona prevari, ali neće ona. Misli da će ispast glupa, a ja se bojim da će ispast da je čovjek pri kraju da ga ono odere do kraja.

Šta ću ja. Sutra opet ću svojim ključem otključati, vidjeti njega neispavanog kako mi se osmijehne i uljudno pozdravi dok ja pripremam se za čišćenje njegovog praznog frižidera i sobe u kojoj se jedva trunka prašine nakupila.
Sine (iako nisi moj sin), daj nađi neku vani, daj nek te napije, daj ju hvataj malo i odvedi doma da te skine i da odspavaš kao što ljudi tvojih godina trebaju spavati – izmoreni od sexa, a ne života.

 
by Aleks

Zelena i tamno zelena

Ne mogu vjerovati da ovo opet pišem. Po koji puta moram iste riječi na drugačiji način ispisati. Ne znam ni zašto se trudim drugačije opisati. Nema razlike. Sve je isto. Sve je bez razlike. Sve sam ih ja ubio.

Sve majke mene smiju mrziti. Meni samo zamjeriti. Meni prijetiti i mene željeti da zamjenim njihove sinova i kćeri na njihovom mjestu.

Samo ja ovo mogu. Samo ja mogu iz dana u dan, iz sata u sat iz rata u rat nove duše slati i ne osjećati ništa. Samo ja vidim sve uništeno. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće i milenija u milenij.

Sve sam već vidio. Sve sam već opisao. Drugačije je, ali nije. Isto je. Važno je to napomenuti. Važno je jer svatko je drugačiji. Važno je jer nitko ne uspoređuje. Nitko ne shvaća. Nitko ne osjeća. Samo ja.

Samo ja mogu. Samo ja sam smrt.

 
by Aleks

Al baš svaki put

Svaki puta u mom životu dok primam odlične vijesti, koje otvaraju vrata, ostvaruju mi snove, život oko mene se ruši.
Pitam se je li to jer je potrebno srušiti ovo da bi napravio nešto novo i bolje, nešto što danas želim umjesto što sam želio.

 
by Aleks

Jesam na vrijeme?

Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.
Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.

 
by Aleks

Iz dana u dan

Jedine riječi bile su moje: Da te pitam kako si? – osmijehom mi je odgovorila da nema smisla da se pretvaramo. Kako smo došli do ovdje. Nema upitnika jer se ne pitam niti me čudi.
Prvo što oboje pomislimo kada se vidimo je dobro da nemamo djece. No sljedeće što pomislimo je da to nas ne bi spriječilo da budemo ovako proračunati jedno sa drugime. Zašto smo još uvijek zajedno. Ni to me ne čudi.

 
by Aleks

Crne se u mraku ne vide

Mislim da jedino pred djecom ću istinski zasvirati. Taj talent želim sakriti od svih, ali imam želju prenijeti ga mojem malom klonu. Djeca vole tajne, a to će biti naša. Otkriti ću im to na najbolji način. Dok sami sviraju na čemu god vjeruju da je instrument popratiti ću ih sasvim nečim laganim. Ništa te ne gura naprijed kao netko bolji od tebe koji ti govori da uskoro ćeš biti bolji od njega. To im zapravo želim reći. Da budu bolji od mene.