Mrak je predivno mjesto da se misli poslo\u017ee u one stare poluraspadnete kutije prepoznatljivog kartonskog mirisa. Samo\u0107a je tako\u0111er dobar prijatelj razmi\u0161ljanja i dugih morbidnih monologa koji se nerijetko pretvore u otu\u017enu ispovjedaonicu usamljenih srca i neostvarenih snova \u2013 ba\u0161 poput ovih re\u010denica.<\/p>\n
Ironi\u010dni smije\u0161ak pre\u0161ao mi je preko lica. Iako svjestan svojih radnji, grije\u0161im. Nevjerovatno? \u2013 nimalo. Ali krenimo polako. Vrijeme je da vam ispri\u010dam svoju pri\u010du, ali prvo moram ne\u0161to uraditi.<\/p>\n
\u2026
\nEto, jesam. Navio sam njenu malu muzi\u010dku kutiju uz koju svake ve\u010deri prije spavanja bi pjevu\u0161ila. Posjela bi se tamo pokraj gradskog bunara i umirila cijeli grad svojim milim glasom. Bezvremenski valovi njenog glasa poput strijele, sada slomljene, bi se prostrali ulicama grada i sve bi utihnulo. Svako dijete zaustavilo bi svoj pla\u010d, svaka majka svoje nezadovoljstvo, svaki otac svoj ego, svaki djed svoga unuka, svaka baka svoje ruke. Zrak bi postao mekan i ponovno lagan za te\u0161ke ljetne udisaje koji bi postali jedino bilo grada.
\nI taj mali, orni glasi\u0107 mogao bi se \u010duti miljama daleko. Na udaljenim pa\u0161njacima ovce na\u0107ulile bi svoje u\u0161i, neumorni psi \u010duvari bi zastali, a pastiri bi na tren odvojili svoje umorne usne od, rukom izra\u0111ene, frule.<\/p>\n
Svi kapci svoje mjesto pred o\u010dima bi na\u0161li i sva srca otvorila bi svoja vrata, ona te\u0161ka, sa metalnim obru\u010dima umjesto zvona i davno, davno podmazanim, ve\u0107 pomalo zahr\u0111anim, \u0161arkama.<\/p>\n
Tada, u tim trenucima mira, njen glas postao bi njihov smisao, njihova utopia mira, dalek otok prepun zadovoljstava i nezamislivih \u010dari koje bi na\u0161e snove pretvarale u stvarnost. Ne u onu okrutnu, nikako, ve\u0107 u onu mirisnu, slatku, zanosnu i nadasve voljenu \u2013 ba\u0161 poput nje.<\/p>\n
Ta mala bijela haljinica, zaustavila bi sile vjetra i smirila rubove halja i ponosno obje\u0161ene zastave. \u010cak i u\u017eareno sunce zastalo bi na horizontu da i samo mo\u017ee oslu\u0161kivati te slatke note navijene muzi\u010dke kutije i usamljeno pjevu\u0161enje malene djevoj\u010dice.
\nSjetno se \u010dini, ali nije. Radost u tim trenucima preplavila bi na\u0161e umove i mi, da mi, osjetili bi svoju svrhu, osjetili bi se va\u017eni, jedinstveni, nezamjenjivi \u2013 ba\u0161 poput nje. Ba\u0161 poput njenog jedinstvenog glasa koji bi uz malu pomo\u0107 onog istog slatkog zraka ulio u nas ono malo sre\u0107e \u0161to je tako ravnomjerno po svjetu bilo ra\u0161ireno.<\/p>\n
Kosa, za koju bi stranci rekli da je neukro\u0107ena, a mi, opet mi, znamo da je bila njena ba\u0161 isto kao \u0161to je bila njena majka. Njen otac udaljen zvijezdama daleko, mogao bi zamjeniti njen pogled. I taj glas, taj mo\u0107ni, orni, usamljeni glas. Poput violine svirane samo rukom pa\u017eljivo bi note birao i sa na\u0161im \u0107ulima se poigravao.<\/p>\n
Da me svaki dan upitate za\u0161to, taj svaki dan isti, ve\u0107 dosadan, odgovor bi dobili. Grije\u0161im, ali tada nisam pogrije\u0161io. Slobodno mi postavite jo\u0161 nebrojeno drugih pitanja, podpitanja i dopu\u0161tam vam \u010dak da me upitate ono \u0161to svi su me upitali:
\n\u2013 \u201cKako samo znam da tada nisam pogrije\u0161io?\u201d<\/p>\n
Jedno je ono \u0161to vi mislite, a drugo je ono \u0161to ja znam. Jedno je njena sudbina, a drugo je moja. Jedno je sunce koje oslu\u0161kivalo je to milo stvorenje, a mnogi ste vi koji to niste znali cjeniti. Jedan sam ja koji vas bezuvjetno voli i razumije, a mnogi ste vi koji me sa razlogom prezirete. Ne\u0107u vas kriviti, ne\u0107u, ne\u0107u i ne\u0107u. Ne \u017eelim vas poistovjetiti sa vama samima i zamjeriti vam va\u0161e misli, ali uskoro djela \u0107e zauzeti svoje mjesto na blje\u0161tavoj pozornici besramnog \u017eivota i tada vjerovatno i ja \u0107u pokleknuti nad tim mu\u010dnim mislima i sa time valjda moram se pomiriti \u2013 ba\u0161 kao \u0161to vi, niste.<\/p>\n
Sada ovdje me\u0111u ovim re\u0161etkama mogao bi se i sam upitati:
\n\u2013 \u201cZa\u0161to, za\u0161to sam ba\u0161 ja, njen ro\u0111eni brat stavio ruke oko njenog krhkog vrata i dopustio razumu i sirovoj logici da zauvijek utihnu taj orni, mo\u0107ni, jedinstveni, nezamjenjivi, slatki, mekani, lagani glas?\u201d<\/p>\n
\u010cudilo me kako ni suza pu\u0161tena se nije pojavila. \u010cak ni razo\u010darenje u njenim o\u010dima nije zasjalo. Smireno se opirala, kao da je znala da ju volim i da poljubac \u0107u podariti njenom uskoro be\u017eivotnom tijelu.<\/p>\n
\u2013 \u201cZa\u0161to?\u201d
\nPa nisam ni ja bilo tko, i ja sam samo \u010dovjek, a \u010dovjek pogrije\u0161i.<\/p>\n
\u2013 Boljelo je, ali ne koliko i sada boli.<\/p>\n<\/body>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Mrak je predivno mjesto da se misli poslo\u017ee u one stare poluraspadnete kutije prepoznatljivog kartonskog mirisa. Samo\u0107a je tako\u0111er dobar prijatelj razmi\u0161ljanja i dugih morbidnih monologa koji se nerijetko pretvore u otu\u017enu ispovjedaonicu usamljenih srca i neostvarenih snova \u2013 ba\u0161 poput ovih re\u010denica. Ironi\u010dni smije\u0161ak pre\u0161ao mi je preko lica. Iako svjestan svojih radnji, grije\u0161im. …