\u010cekala sam dugo na nju. \u010cak i o\u010dekivala sam nekakav znak koji bi protuma\u010dila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ni\u0161ta nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ru\u017ee udahnuli su, i \u010dekali. \u010cekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih plu\u0107a zrak, bonacu, istjerali.<\/p>\n
Kasno smo legli tu no\u0107. Mogla bi re\u0107i i da rano je bilo. Bez rije\u010di smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine jo\u0161 uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog \u010dudnog vo\u0111e kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno dr\u017eanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu \u010dije vrijeme nikako da pro\u0111e. Pogledala sam jo\u0161 jednom te poslo\u017eene crne i bijele tipke i odlu\u010dila da jednu \u0107u ipak sa\u010duvati, samo koju. Crnu ili bijelu?
\nOdlu\u010dila sam se za crnu. One \u010dekaju u pozadini i vje\u0161to stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali klju\u010dne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodi\u010dne, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.<\/p>\n
Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vje\u0161to sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba rije\u010d iskori\u0161tena da bi me opisala. Jo\u0161 u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je na\u0161. Osje\u0107aj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje \u017eivotne pravce na hartiju stavljaju. Kao da \u0107e ovo jednoga dana obilje\u017eiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja \u010dezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se pro\u0161iri. Val promjene. Mo\u017eda sutra.<\/p>\n
Svoju te\u017einu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula le\u0111a. Moje buntovni\u0161tvo bilo je jo\u0161 i tada obrnuto proporcijalno.
\nUpitala sam ga.
\n\u2013 \u201cJe boljelo?\u201d
\n\u2013 \u201cJeste, ali manje nego tebe.\u201d
\n\u2013 \u201cKako samo to mo\u017ee\u0161 znati?\u201d
\n\u2013 \u201cJa nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.\u201d<\/p>\n
Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu ve\u010der mu\u017e je pred njenim o\u010dima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljede\u0107eg tjedna Irina je po\u010dela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj uro\u0111eni talent i u sljede\u0107em desetlje\u0107u postala jedna od najve\u0107ih plesa\u010dica svih vremena. Mu\u017e je umro u snu one iste no\u0107i i u njegovu \u010dast podigla je svjetski poznatu \u0161kolu baleta pod njegovim imenom \u2013 \u0160kola baleta Aleksandar.<\/em><\/p>\n<\/body>","protected":false},"excerpt":{"rendered":" \u010cekala sam dugo na nju. \u010cak i o\u010dekivala sam nekakav znak koji bi protuma\u010dila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ni\u0161ta nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ru\u017ee udahnuli su, i \u010dekali. \u010cekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih plu\u0107a …