Još jedna

On bi trebao ovako razmišljati, a ne ja.

On bi trebao odlaziti na moj instagram profil i scrollati da vidi kad ću maknuti naše slike. No nema naših slika. Nema slika njega i mene. Jedino što imam su slike na kojima sam najsretnija koje je on slikao.
Daj zatvori taj profil! Daj napravi nešto da znam da sam te povrijedila. Daj mi sjebi priliku da ti i storije gledam preko fejk profila kojeg znaš da imam. Daj da vidim kako piješ, zabavljaš se i izlaziš svaki dan. Daj mi nešto! Daj mi bilo šta!

Zašto si samo mirno sjedio? Zašto nisi bar rukom o stol lupio. Zašto mene nisi udario?! Zašto si me samo pogledao i rekao da razumiješ? Zašto sam morala vidjeti kako pred mojim očima se sve u tebi lomi? Zašto sam morala to biti ja?

On bi trebao plakati, a ne ja.

 

Od one večeri

Daj zašto mi to radiš. Nema upitnika jer znam. Znam zašto koji puta si već na vratima dok mi se još srce nije smirilo. Znam zašto koji puta ležiš bez da me grliš desecima minuta nakon što sam sve ostavila po tebi.

Od one večeri kada sam te izgrebala kao najsebičnija klinka, a ti samo pogledao i nasmiješio se sa nije-loše-al-moglo-bi-bolje pogledom. Od te večeri me mučiš. Od te večeri znaš jer nisam uspjela suzdržati taj posesivni smiješak.

Želim da si samo moj.

Želim da mi prestaneš biti jednako napet kad mi dođeš sa sastanka dozirano uređen i usred noći u trenirci. Želim da to ne znači ono što znači. Želim biti cool treba koja te jebe. Želim ne osjećati da ako ti se otvorim da me nećeš povrijediti. Želim biti zajebana, a ne sva prožeta trncima kada me pogledaš prije nego što odeš. Želim se ne namještati dok te čekam da izađeš iz kupaone. Želim da moje savršene noge budu pokrivene, a ne tebi prezentirane u najboljoj pozi. Želim da sise su mi ispod majice, a ne taman otkrivene ispod plahte.

Želim znati kako je moguće da jednako se namještam iako tvoj prsten godinama već nosim. Želim znati da svima kažem. Želim da svima je najbolje.

 

Popušio sam

Nemam ništa od toga što su mi svi govorili. Bio sam sretan.

A sada?

Sada gledam te kako ulaziš u naš stan i više ne pogledaš gdje sam. Sada ne dobivam smiješak jer više nisi sretna što mi dolaziš. Sada ga on dobiva. Sada on dobiva sve.

A ja?

Ja sam počeo opet pušiti cigare. Ti to ne znaš jer me više ne ljubiš. Ja se čak ni ne trudim to sakriti. Ti ne bi primjetila ni da ih pušim u kuhinji, a ne na balkonu.

A mi?

Mi smo postali rutina. Mi uskoro ni u ovome stanu nećemo postojati. Mi ćemo nestati. Mi smo bili mi, a sada ste tu vi.

Sada iskreno. Boli, svaki put boli. No vrijeme je da ti odeš uz riječi da već neko vrijeme me ne voliš. To će se dogoditi puno kasnije nego sam ja primjetio da svaki puta kada slažeš odjeću to sve pažljivije radiš. Svaki puta zastaneš jer kroz glavu ti prolazi da ih pospremiš u torbe, a ne u ormar. Stvarno je ok, to ću ti čak i reći. Glupo ćeš me zagrliti i tek tada primjetiti da smrdim po cigarama. To će ti biti moj poklon. Jer ovaj prekid ja planiram puno duže od tebe. Tvoje prvo volim te sve je pokvarilo. Bilo nam je tako lijepo no ti si odlučila da me možeš voljeti i dati mi ono što nikome do sada nisi. Šteta.
No ti odlaziš sa mojim poklonom. Tom misli da smrdim po cigarama što prije nikad nisam. Krajnja potvrda da ja sam taj koji te ne voli kao prije i da dobro je što odlaziš.
Nema na čemu.

 

Kada?

Promjenio sam se. Sada je tu boca vode gdje bi inače bila čaša alkohola sa onom velikom kockom leda. Kako su jebene te velike kocke.

Sada ne sjedim ovdje i pišem o osjećajima koje sam osjećao i racionalizirao. Sada pišem sa osjećam od neku večer. Sada još uvijek osjećam taj poljubac i tvoje tijelo pod mojim rukama. Sada bi ponovio taj poljubac. Sada bi da traje satima. Sada bi sve. Sada bi tebe.

Sada te nemam. Sada ne znam gdje si. Sada ne znam maštaš li o meni kao ja o tebi. Sada je prošlo već 2 dana odkad sam odlučio osloboditi posljednjeg demona. Sada on koji me nagovarao da te poljubim sjedi na litici i smiješka se. Sada je gdje je htio biti već godinama. Sada sam ja gdje je htio da budem. Sada sa ovim mislima sjedim u sobi u kojoj bi i ti trebala biti. Sada bi bila gola da si ovdje. Sada bi se smiješkala dok bi se izležavali. Sada bi prebacila jednu nogu preko moje kao da me tijelom grliš. Sada bi me to još više zaljubilo u tebe. Sada bi to. Sada bi tebe.

 

Možda sutra

Da si bar tu. Samo osjetim da si mi blizu. Ne bi te ni budio da spavaš. Samo bi sjeo na rub kreveta i bio sretan. Udahnuo bi vjerojatno svega par puta u nekoliko minuta jer sama pomisao na tebe mi zaustavlja dah, a tvoja pojava ga čini nepotrebnim. Otišao bi do kuhinje uzeti vode da stavim ti kraj kreveta jer vidim da nemaš. Još uvijek te ne bi dotaknuo. Možda bi si rekao da te ne probudim, ali istina je zbog straha da te možda umišljam. To bi značilo da sam umislio najljepše poljupce, preslatke poglede i savršen osjećaj da me toliko voliš.
Otišao bi u kupaonu, tamo pod tušem se prisjećao kako smo se nedavno ljubili u toj istoj kadi i opet jedva da bi udahnuo. U zamagljenom ogledalu prisjećao bi se zajedničkog skidanja šminke i koliko sam uživao u tom trenutku. Najslađa si, savršena.
Mislim da bi tek sada skupio hrabrosti da ti se uvučem i zagrlim te. Zadržanog daha zbog onog istog straha odahnuo bi tek kada bi osjetio da uzimaš moju ruku u svoju i još više se stišćeš uz mene iako bliže ti ne mogu doći.
Potpuno sretan, potpuno tvoj zaspao bi kao prvu noć kada tako mi uzela ruku i jednako se stisnula uz mene.

 

Ja ću prvi

Ajmo se zaljubiti! Boli nas kurac.

Jedno od nas će biti povrijeđeno najgore do sada. Jedno će otići sa osjećajem ili krivnje ili olakšanja ili oboje. Jedno od nas će čuvati naše whatsapp dopisivanje. Jedno od nas će požaliti zajedničku tetovažu. Jedno će o drugom šutjeti drugima. Jedno će sve naše sitnice po stanu sakupiti i baciti. Jedno će cijeniti dane poklone i dalje ih kao najdraže opisivati. Jedno će donirati hoodicu koja nije bila poklon, al je preuzeta u korištenju. Jedno nikad neće prežaliti ružne riječi. Jedno će pod tušem još predugo smišljati sretanja i imaginarna odbrusivanja. Jedno sam ja. Jedno si ti.

Ajmo se zaljubiti. Jednog će boljeti kurac. Jednog će boljeti srce.

 

A tide

Ne znam zašto sam mu rekla istinu. Inače to ne radim. Inače sam kulerica. Inače sam onu koju love. No sa njime imam osjećaj da me već ulovio. Ne, čekaj. Krivo sam to rekla. Nije me ulovio. Predala sam se. Bez uleta, bez nekog flexanja, samo pod njegovim pogledom ja sam došla pred njega i predala se.

Rekla sam mu da se u njega tako lako zaljubiti. To je ona istina koju sam mu rekla. Njemu se takve stvari govore. Njemu se ne govori da se si zaljubila u njega. Njemu to nije potrebno jer on zna da samo oni koji se zaljube u njega znaju koliko je to lagano.

Šta je ovo? Nervozna sam zbog činjenice koliko sam opuštena pred njime.
Koji kurac je taj osjećaj.

A sada se moram vratiti u stvarni svijet. Dečku. Kojeg sam očito prevarila iako sinoć nismo spavali zajedno. Zapravo jesmo, ali smo baš to – spavali. Ja u njegovoj majici koju mi je tako spremno dao kad sam ga tražila nešto u čemu mogu spavati. Znao je da lažem jer sam imala cijelu torbu sa sobom. Ne onu našu ogromnu žensku gdje bi bilo manje očito da sam lagala, nego baš onu putnu.

U toj majici, sa grudnjakom ispod i polutangicama. Sa mrežastim čarapama koje sam rekla da neću skinuti jer to bi bilo too much. Šta too much? Ležiš u njegovoj majici, njegovom krevetu, zagrljena, sa njegovim licem prislonjenim uz svoje i ovo bi bilo too much? Too much iako njegova ruka te mazi po nozi i ti ga osjećaš kao da ih niti nemaš i još te žuljaju već sada, a ujutro će još više?
Gdje ja samo nađem ovu logiku.

Logiku koju, kada me je htio poljubiti sam rekla da imam dečka na što se odmaknuo, a onda sam par sati kasnije bez da me uopće pitao sjela u njegov auto, ušla za njime u njegov apartman, zatražila majicu i ostatak znate.

Nisam samo prevarila dečka nego sam za njega uništena.

Kako ne bi bila kad ujutro kad sam se probudila u traženoj majici sam se tako poslušno zaljepila uz njega nakon što je rekao da sam mu predaleko. Nisam bila predaleko, rekao je to samo da me testira. Samo da testira koliko sam već njegova iako mu nisam dala ni da me u obraz poljubi.

Tuširanje kod njega nije pomoglo u mojem nastojanju da se pretvaram da ništa se nije dogodilo sinoć. Dok mojoj logici definitivno nije pomoglo što sam nakon pranja zubi stavila svoju četkicu u čašu kraj njegove, a ne nazad u neseser. Desetak minuta nakon ipak ju jesam prebacila kad me podsjetio da ću je inače zaboraviti.
Tek to što sam izašla samo omotana u ručnik pred njega je logici bilo poprilično teško pratiti. Iako sam mogla najnormalnije se obući u kupaoni – ne ne, zašto ne pred njime oblačiti gaćice i promatrati hoće li u bilo kojem trenutku mu pogled skočiti u nadi da vidi ono što jučer nisam mu dala da ima. Nije mu skočio. Što sam shvatila da me je još više predalo njemu, a mislila sam da će to biti moguće samo ako mu pogled skoči.

Zašto on zna što želim bolje nego ja. Zato jer ne misli na mene, nego misli na sebe. Sa stavom da jednako to želi da ja radim, ali ajmo to raditi zajedno. Ajmo dok su nam prsti isprepleteni, držimo se za ruke i volimo kako drugi ne razumiju.

Sada izlazimo iz apartmana. On na sebi ima izgužvanu majicu u kojoj sam ja spavala i miriše na mene. Kada sam ga pitala šta će stvarno obući tu majicu i nakon što je najnormalnije rekao da da i pitao me dal mi smeta – ja sam jednako normalno rekla da mi ne smeta. Opet test. Opet sam pala. Opet mi je pročitao misli. Naravno da nisam to rekla jednako normalno kao i on. Htjela sam iskulirati, ali on je znao da oblačanjem te majice me učinio svojom kako nitko do sada nije mogao ni sanjati.

Tako se to radi dečki. I vi muškarci isto poslušajte. Najbolje se zbari kad dopustiš da se tebe zbari. Znaš šta, i vi cure, a žene pogotovo isto urežite si ovo gdje god trebate da zapamtite.

Evo nas pred ljudima pred kojima smo jučer nestali i otišli u njegov apartman. Njima ne mogu objasniti da se zapravo ništa od onoga što oni misle da se sinoć dogodilo – se nije dogodilo. Ni da im pokažem snimku prošle noći ne bi uspjela objasniti. Ni ja ne vjerujem. Vjerujem, ali nevjerojatno je. On i ja, takva energija, ništa, a opet sve.

Ne znam, sada nas grli sve i pozdravlja jer mora ići, i dok moje ruke ima oko sebe šapuće mi da mu se javim, a ja ne znam.

 

For you

“For a long time I felt like I was broken.”

Čuo sam to negdje. U nekoj seriji, filmu, monologu, negdje. Prošla me jeza, onaj strah koji tako rijetko osjetim me preuzeo. To je istina. To sam ja. Vidi se na meni izdaleka da sam toliko puta izlomljen. Zabavan, al prolazan. Uvjerili su me u to.

Onda si ti odlučila mi postati netko tko me želi kraj sebe bez te maske koja sam i sam postao. Nisam ti vjerovao. Naši prvi razgvori su bili bezrazložne rasprave koje možeš imati sa bilo kime, ali ja nikad nisam imao sa nikime.
Smijala si mi se, što si drugo mogla kada sam se skrivao od tebe. Bila si strpljiva, bila si pametnija. Imam osjećaj da ćeš to uvijek biti. Oboje.

Kada sam odlučio otkriti se, skinuti rukavicu, ti si gledajući me u oči uzela me za ruku i čekala da se još otkrijem. Ogolio sam prsa, na njih si naslonila glavu. Ostalo si sama odlučila maknuti sa mene jer znala si da i sam to želim.

Strah. Ovaj puta novi. Novootkriveni. Da nisi stvarna. Da si oženjena. Da tražiš muškarce i poigravaš se sa njima. Da nisi iz Zagreba. Da nisi iz Hrvatske. Da ni kontinent ne djelimo.
Bilo je kasno, već sam se počeo lomiti. Ovoga puta nepovratno.

Odlučio sam priznati sam sebi da sam se zaljubio. Ako sam išta, to sam iskren prema sam sebi. Očito postoji grijeh kojeg nisam svjestan, ali moram za njega platiti. To si ti. Tinder match koji me natjera da se zaljubim u njega i onda me razlomi da više nikad pohvatati se neću.
Prihvatio sam to. Nisam na površini, ali duboko u sebi jesam. Ne postojiš ti. Ne postoji ta žena koja sa takvom lakoćom je savršena za mene. Za nekog drugog to je moguće, ali ne za mene.

Da je to istina, to bi moralo značiti da se i ona zaljubila, da je vidjela što sam postao svaki puta kada su me razlomili. Vidjela smisao iza tih djelova kojima sam nadopunio sebe da nadomjestim ono što su mi oduzeli. Osjetila da svaki moj grijeh krije očajnički pokušaj da ispravim nepravdu.
Shvatila da suze kada bi potekle su bile krinka za ono što sam postajao dok su one tekle.

Danas sam to što jesam, hibrid. No taj hibrid je tvoj muškarac. Tebe naziva svojom ženom. Tebe naziva maštarijom koju nikad nije imao jer o savršenstvu se ne mašta već se samo o realnosti razmišlja.

 

After hours

Obožavam taj smiješak. Obožavam ga. Osim tvojeg pogleda nedostajanja kad se vidimo nakon što ne provedemo noć zajedno ovo je moj drugi najdraži način na koji mi govoriš koliko me voliš.
Prihvatila si već da nakon što te grlim i ti zaspiš da ću uzeti laptop i koji puta pisati. Ne smeta ti, već ti čak zvuk tipkovnice fali kad ga ne čuješ.

Tada se taj smiješak dogodi. Imam osjećaj da koji puta krenem pisati samo da bi ga doživio. Okreneš se u polusnu prema meni, stisneš još malo uz mene, bez ikakvog razmišljanja da li mi je tako možda teže pisati. Znaš da za tebe ne postoje pravila, da si uvijek prva i sve ti je dopušteno.
Onda ne otvarajući oči se nasmiješiš. Nije nezamjetno, to mi se posebno sviđa. Taj smiješak koji govori mi koliko uživaš što si mi muza i što mnogi bi rekli da je glupo da dok si kraj mene ja tipkam svoje nešto, ti znaš – ti znaš da oni ne razumiju. Ne razumiju kako je biti nekome takva inspiracija kao što mi jesmo meni. Ne razumiju našu ljubav, naš ludi početak, otkrivanje jedan drugog i kaos koji nam se nakon toliko godina posložio u srcima.

Oni ne znaju još nešto. Oni zapravo ne znaju ništa jer ni jedan ni drugi ne pričamo o nama nekom trećem. No svejedno, ne znaju da kada napišem namjestiti ću se uz tebe, a ti ćeš kao savršena ljubav se ušuškati na moja prsa, poljubiti me, čekati da te uhvatim za moju guzu i onda ćemo oboje zajedno sanjati.

Volim te, volim nas.

 

Nešto nabrzinu

Nemam vremena ovo pisati. Trebamo krenuti za nekih 10ak minuta. Ona je našminkana i obučena. Da, toliko smo blizu kretanja.

Može li se što kvalitetno napisati u 10ak minuta dok u jakni sjedim za stolom, također obučen i obuven? Treba li se priznati da si nešto kvalitetno napisao u tako malo vremena? Hoće li onda neki ljudi odmah smatrati to lošim? Hoću li ispasti bahat kada kažem da sam to nešto napisao u svega 10ak minuta? Smanjuje li se time trud uložen u to nešto?

Znaš šta. Ako se mogu u sekundi zaljubiti i u prvoj polovici te sekunde odlučiti da sa tom ženom želim SVE provesti – što znači da u 10ak minuta se može svijet promjeniti, a kamoli nešto kvalitetno napisati.

Moram ići. Čujemo se.