Opušta me. Iako sve što radimo je sve samo ne opuštajuće. Od trena kada ugledam njegovu zgradu me počne obuzimati napetost. Koliko si ja to ne htjela priznati, ja sam klinka. Sa svojih 19 godina naspram njegovih 31 ja sam malo mače.

Na sljedeću razinu napetosti dolazim kada trebam pozvoniti da mi otvori vrata od zgrade. Nikad ne pita tko je jer očekuje me. Naš susret je uvijek dogovoren, on nije netko tko trpi nenadane posjete, a ja sam pametnija od toga da ih pokušam forsirati.

Pred vratima stana sam, otključana su i malko otvorena. Na sljedećoj razini sam. Ulazim kao u ring, već u pola priče, kao da mi je svejedno gdje sam, ogledavam gdje me čeka, mrzim ga jer je preopušten, ne znam smijem li ga poljubiti, spuštam torbu, pričati nisam stala, nasmiješena sam, poletna sam, valjda zavodljiva, valjda ne naporna, ajme jesam naporna, pitati ću ga kako je dok tako još uvijek opušten, ni riječ nije rekao, sjesti ću, ne preblizu, da se mora približiti ako me želi dotaknuti.

– I, kako si ti?
– Bome odlično, naspavano i odmoreno danas.

Obožavam ovaj njen ulazak, kao u ring da ulazi, nabrijana i sa namjerom da zavlada. Čekam da me pogleda, nasmiješi, da ju dotaknem i primim sebi. Primim ju za vrat da je poljubim, jer iako je sve na njoj pripijeno vrat je jedini otkriven.

Na sljedećoj razini sam. Gola sam.

Gola, ispod mene, takvu ju obožavam doživjeti. Uživam ju imati sada dok sama ne shvati kakvu moć može imati nad muškarcima sa ovakvim tijelom. Lagani drhtaji odaju nesigurnost, no oni nestaju kada osjeti moje prste u svojoj kosi. Tada zna da je željena, a to je sve što joj treba. Slijedi vrtlog naredba kojima se besprijekorno pokorava.

Ne ljubim joj usne, ližem ju. Obrijanu samo za mene, vlažnu samo zbog mene. Svaki puta kada joj usišem klitoris sama sebe iznenadi sa uzdahom. Širi se. Opušta se, a testiram ju tako da joj jezikom dotaknem napaljenu guzu. Još više raširena, sa uzdahom, sada je potpuno moja. Naređujem da legne na bok, guzu da izbaci i okrene glavu. Ne zaslužuje da gleda, ali zaslužuje da joj ga nabijem i da pokuša odglumiti da joj paše. Sljedeće nabijanje već primi kao najbolja, i uzdah je iskreniji.

Počne osjećati pritisak mojeg jezika na svojoj vrućoj guzi i nabija sve više. Želi opet, ali ovaj puta u grlu. Želi čuti tu naredbu da na koljenima ga primi u grlo. Dok slušam kako se guši gledam guzu kako se diže i spušta. Zaslužila je ono što najviše želi. Da postane zločesta curica koju prebacim preko koljena, dotaknem mokru i onda istučem po guzi. Dok se ne zacrveni toliko da znam da cijeli dan će me imati u mislima. Nakon toga vraća se pokorno na koljena i završava započeto. Do zadnje kapi.

Klone jedino kada joj to dopustim, no tada i sam trebam predah. Koliko god ju ja vodio do njenih granica toliko i ona mene vodi do mojih. Jesam li ja kao svi stariji tipovi koji su našli mlađu? Vjerujem da nisam jer ono što me razlikuje što joj pokazujem da mi se sviđa. Ne lažem joj, nikad se bliže svojim granicama nisam osjećao.

Nemoguće je ne pomisliti da je stvoren za mene. Nemoguće je ne osjećati se kao jedina žena na svijetu dok on me gleda. Nemoguće je da barem jednom mi ne izleti kako nitko ne razumije kako on mene voli jer on mene voli više nego bilo tko bilo koga ikada.

Voli me taman. Znam, zvuči loše, ali taman toliko mi treba. Taman toliko da zauvijek budemo zajedno, taman da svaki puta kada mi se zavuče pod majicu zatreperim, taman da kada god pomislim da sam ispala glupa on kaže da mu je to najdraži naš trenutak ikada.

Zna on što mi radi, a ja ne mogu vjerovati da zna jer ja ne znam kako. Svaki puta kada ode ja se pogledam u ogledalo i upoznam novu djevojku kako mi se smiješka. Ova nova zna da obožava osjetiti njegov dlan na svojim usnama i prigušiti svoje uzdahe dok ona koju sam upoznala večer prije nije na to nikad ni pomislila. Više mi sviđa ova nova.

Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.

On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…

– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.

– Pa što onda?

– Što ti želiš?

– Ne znam…

– Sada želim da mi prestaneš lagati.

– …ne smiješ to raditi ljudima!

– A što im to radim?

– Čitaš im misli.

Ovo je priča samo za tebe.

Volio sam te.

Ova je ta stvar koju želim da mi bude soundtrack za svaki trenutak kada ne znam što reći u životu. Samo da od negdje počne svirati. Da svi kroz tu pjesmu čuju moje emocije da ih ne moram verbalizirati. Da mogu ne pogledati ih u oči nego da oni iz nota ove melodije pomisle na najgore i ne usude se ni prići mi. Da žele to, jer ova glazba ih čini neutješnima i žude za ljudskim dodirom, ali da ne mogu. Jer ove note su ih ukopale i zauvijek će tu ostati. Gledati će nigdje, željeti će biti bilo gdje, ali biti će ovdje. U ovom trenutnku, sa ovom mišlju, sa mnom.

Želim da ih bol raznese. Da jedini pokret koji je moguć bude udarac o moje tijelo. Da jedina emocija bude usamljenost oklopljena ljutnjom. Da svakim udarcem o moje suzama orošeno lice taj oklop se okrhne. Da bol ih zagluši i sami svoje vriske ne čuju. Dok usamljenost potpuno ogoljena ne ostane i udarci posustanu, ali ne i bol. Ona je već na pola puta do potpunog rasnesenja. I oni to tek sada počinju da osjećaju. Bilo bi im lakše da su sa početkom je bili svjesni, ali ljutnja to nije dopuštala. Sada su poput gmaza koji je uronjen u kipuću vodu – u panici.

No ja sam tu. Da ih zagrlim. Da ih utješim. Da mi se prepuste. Da ih oslobodim. Da kroz suze osjećaju olakšanje. No ja nisam im prijatelj, nisam utjeha, nisam oslobuđenje, ja sam smrt.

Da je ovo život, smrt bi značila kraj, ali ovo je priča. Priča tvojeg života i potrudi se da bude vrijedna čitanja.

Zadnje riječi njene prema meni su bile:

– Žurim. Ajde čujemo se

Poklopila je prije nego što sam ja imao prilike ju pozdraviti. Htjela je time pokazati da ne treba čuti moj pozdrav da bi zatvorila našu priču. Ja sam je to naučio.

I jedino što se čujemo je za njen rođendan jer ona meni ih ne čestita jer ne želi pokazati da još tu i tamo pomisli na mene.

Davno sam shvatio da preboljeti ne znači nikad više ne pomisliti već pomisliti bez mržnje i/li požude.

Da pušim, mjerio bi vrijeme u opušcima.

Mrzim to kod nje. Svaki puta na njenom stolu stoji najgora pepeljara. Ili plastična ukradena na nekom ljetovanju ili kristalna koja je ostala nekome u stolu.

Ta ubojica ženstvenosti je vjerojatno jedina stvar koja je glupa, a da joj nikad neću priznati. Inače joj lažem samo o bitnim stvarima. To će biti nešto što ću govoriti sljedećoj curi da mi je ubilo toliko trenutaka osim ako i ta sljedeća ne bude pušila.

Zlatnoj ribici bi rekao da želim samo da mogu birati u koga ću se zaljubiti, a ostale dvije neka si uzme.

Kako je znao da ću ga zamrziti. Zbog toga ga mrzim još više. Uvijek mora biti u pravu. Ajde se jednom posvađaj kada ne znaš sve činjenice i detalje unazad milijun godina. Prestani sa tom savršenom ravnotežom rađenja stvari koje imaju kozmički smisao i potpunu besmislenost. Prestani jer mi ideš na kurac jer uvijek izgledaš kao da napreduješ. Shvaćaš i one koje sam mrziš. Mrziš ih, ali ih shvaćaš. Pa tko to radi. Odjebi sa time.

Zato te i sve mrzimo. Jer se ne opravdavaš nego tražiš ono koliko daješ. A jebi se, ali tražiš previše. Sve mi to shvatimo tek kada počneš tražiti samo ono koliko zaslužuješ. Tu znaš da si šupak jer čak i ne tražiš nego kada ne dobiješ budeš razočaran. I onda sam ja u kurcu jer znam da ti to treba i da sam ja ta koja ti to treba dati, ali ne mogu ja to. Ni jedna ne može i zato te mrzimo.

Prestani se ne javljati kada ti kažem da više ne želim čuti za tebe. Budi kao svi ostali i gnjavi me, želi me pojebati jer sam bila drolja svaki puta kada smo se jebali, ali nee. Moraš ti biti sav cool i imati sve posloženo u glavi i govoriti stvari poput:

“Zašto da ti se javljam kada te samo ljutim i negativu ti stvaram.”

Da, nabrijana sam uvijek kada mi se javljaš i kao pričamo normalno, ali onda ja popizdim zbog nečega i svađamo se. Sjebana sam i kada se svađamo ja sam sretna jer pričamo. Ali ti onda opet govoriš pametne stvari da to nije zdravo i da trebam to rješiti i onda ću moći zaspati bez da zapalim prije spavanja. Trebam, ali neću jer sam sjebana, jer nismo svi ti da kada ti ljudi naprave grozote ti shvatiš da bolje ne znaju i nastaviš boljim putem i spavaš mirno, sretan si i zdravo nas sve voliš.

Odjebi.

Da kažem da ne mogu pobjeći od laži bila bi opet još jedna laž. Da me pitate zašto to radim i da kažem ne znam i to bi lagao. Da se otvorim i kažem ti iskreno to ne bi bilo u redu jer znam da bi lagao. Da nakon toliko godina pokušam se pronaći tko sam stvarno jer izgubljen sam bila bi najveća laž.

Moram se malo odmoriti od riječi koje imaju dvostruko značenje, od rečenica koje su opširne, od misli koje su snažne.

Treba nam jedna priča koja je mentalno jebanje. Jedna koja se mora dogoditi jer se skupilo. Skupilo se svega, i ljubavi i zapleta, i raspleta i sretnih završetaka i naglih okreta. Treba jedna nakon koje kažeš ‘to je to’ i zaboraviš da si ju pročitao, ali trebala ti je. Treba jedna da možeš opet normalno razmišljati. Da možeš stati i razmisliti, a ne samo naprijed naprijed naprijed bez stajanja.

Treba ti jedna ovakva kao što je ova koju si pročitao. To je to.

Svede se sve na reakciju onog drugog dok prvom nešto nesvjesno izleti. Dok komentirate nečiju djecu pa jednom izleti:

– Naše dijete se neće tako oblačiti!

To je taj trenutak. To je taj korak unaprijed. Oboje ga osjetite. Kao da je netko ubacio u veću brzinu. To te može uplašiti ili može biti savršeno. Nema između. Misliš da ima, ali to si lažeš. Kao nisi spreman tako brzo, kao ne znaš da li je to to. Jebo bi druge. To je ono što je. Glup si. To je ono što isto je.

Ljubav je kada osjećaš toplinu njega čak i kada su po nebu samo zvijezde prosute. Kao kad zimi se nađeš obasjana onim zrakama Sunca koje kao da su čišće i ugodnije nego one ljeti. Iz sekunde u sekundu dolazi ti da sve makneš sa sebe da na goloj koži osjetiš toplinu. Iako znaš da svake sekunde oblak može naići, sunce sakriti, a ti ćeš ostati gola i iz svakog sljedećeg trenutka drhtati ćeš sve više.

To je ljubav. Vjera da oblaci neće sakriti sunce, a ako sakriju da neće na previše jer tako i srce bi se moglo ohladiti.

Važno je pobjediti. Kada oni postanu glasni, ti postani tiši. Kada oni žele te nadjačati, ti postani veći. Dok oni se gube u zvuku svojeg glasa, ti spoznaj dubinu. Izgubi oči jer nitko se ne boji onoga što vidi. Prepusti im dodir. Postani osjećaj usamljenosti čak i kada se nalaze u rulji. Zamisli da želiš postati more. Crno, nepobjedivo. Nepretočivo, svemoćno, ujedinjeno. Postani površina bez dna. Sam odredi boju kojom ćeš obojati ono što iz dana u dan im pruža nadu i usmjeruje snove. Postani lažni osjećaj moći, sigurnost u odluku. Postani nada da će biti bolje. Sve budi, sve ih budi iz jutra u jutro, neke naglo neke laganije, da osjećaju da su drugačiji. Da se prestraše kada oko njih ne misle jednako, da sumnjaju prije nego uopće krenu.

Postani jedan od njih.

Koji puta se zapitam jesam li ga zamislila. Želim osjetiti kako moja ramena i vrat bocka njegova brada. Da upletem svoje noge u njegove i pretvaram se da nikad ne moramo napustiti krevet. Da osjetim kako podiže mi spavaćicu i uzima me. Iznova se svaki puta iznenadim koliko ga moje tijelo već očekuje, a još sam u polusnu. Poljupci se pretvaraju u ugrize, a moja zijevanja u uzdahe.

Da bar je tako danas bilo, ali danas je morao ranije od mene se probuditi tako da dobila sam nedovoljno pažnje i mrzim ga. Mrzim što stvari ostavi na jednom mjestu kada smo kod mene. Kao da ne želi poremetiti, a ja želim upravo to. Želim dokaze! Želim da gdje god da se okrenem da vidim njega jer toliko mi nedostaje. Jedino što imam je mokri ručnik od njegovog jutarnjeg tuširanja i čaša vode kraj kreveta iz koje zajedno smo pili.

Da kriminalisti dođu ne bi ni na tren pomislili da je on moj. Da imam nekoga tko me pretvorio u svoju princezu i ispunjava mi sve što poželim. Ispunjava mi dan svojim pogledima, a tijelo sobom.

Znate što pričam. Onaj osjećaj koji ti govori da on te zaslužuje.

Sve sam mogao. Biti nečiji, biti svoj, ne biti. No svaki puta skrenuo sam putem koji očito je bio zacrtan da te opet sretnem. Želim da prestane ovo. Želim prestati vraćati se u prazan stan. Bez duše jer se bojim njen djelić igdje polegnuti u strahu da ne ostanem bez svega. Kao da će taj komadić poput udice bačene sve povući za sobom. Kao ribiča koji uhvati preveliki ulov no na njega nije spreman, tako da ću ja biti povučen u plavetnilo kojeg se bojim. Plavetnilo koje znači život koji drugi vode no ja ga se užasavam. Bojim se da će saznati za mene. Bojim se da moje riječi neće doprijeti do njih ako govorim iz gomile. Potreban mi je taj pedistal da do njih doprijem. Da sebe vidim u odrazu njihovih suznih očiju, da im pružim nadu. U gomili jedini odraz do kojeg bi mogao doprijeti je onaj na poleđini mojih kapaka no tada ni sebe ne bi vidio i nestao bi. Nestao bi odgurnut od nadolazeće gomile koja prvog reda želi se dočepati. Ne bi mogao orijentir pronaći i udaljio bi se. Od cilja, od njih i oni od mene.

Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen.

Vratila se njemu. Svi smo to čuli toliko puta. no to nije to. Veza nakon prekida je kao da je netko pustio remix originala. Pjesma na koju su ljudi navikli više nije tu. Nije to ta melodija. Predugo treba da se začuje vokal. Refren će se možda ponoviti previše puta. Ritam pjesme možda će biti izmjenjen nečim trendovskim. To nije to.

Trebao mi je jedan takav. Trebao mi je da shvatim tko sam. Da krenem da radim ono što mogu. Trebao mi je jedan takav da mi kaže da me voli, ali da može da nastavi da me voli samo ako počnem da dokazujem da sam ono u što se zaljubio. Da ne prihvaća moje ne želim. Da me prebrzo upozna i uvijek prepozna kada odbijam iz straha. Trebao mi je jedan takav da postanem žena. Da me tretira kao da me ne treba, a pokazuje da bez mene ne isplati se živjeti, a ja da vjerujem u oboje. Jedan koji će mi pokazati koliko me oni prije nisu bili vrijedni. Jedan čiji vrtlog života me ne uzima i zavrćuje dok ne poznajem niti jedan smjer već me samo lagano uzdiže kada god mi zatreba. Jedan koji zna da mi treba kada ni sama to ne znam. Trebao mi je jedan takav koji će mi reći da ne serem prije nego što uopće se uspijem naljutiti. Da kada me on uhvati za bokove se ne osjećam jeftino već željeno. Trebao mi je jedan koji me pogledom može ukoriti. Jedan zbog kojeg uvijek želim biti najljepša. Da kad me i samo okrzne dodirom da zadrhtim. Da uvijek osjećam da moram da se trudim. Jedan koji me vodi, pokazuje, najbolje jebe i kruhom hrani.

Trebao mi je jedan takav kojeg ću ostaviti i srce mu slomiti toliko da ga iz muškarca opet u dječaka pretvorim.

Ugrizao bi ju. Ugrizao bi ju, ali ne da ju boli nego da uzdahne. Da zubima joj naredim da mi se preda još više. Želim da joj je to nepoznat osjećaj, da sam prvi koji je upravlja. Da više ne pluta nego da plovi. Usmjerena. Prema tamo, prema nama.

– Dođi.

I ona da dođe, dok pogled ni trenutka nije odmaknuo se od mojih očiju. Ne jer mora, niti jer misli da bi trebala. Da dođe jer želi. Želi još tog nečega što dobiva od mene što ni ja sam ne znam što je, ali njoj smiješak na lice postavlja i korak joj ubrzava kada god se meni zaputi. Želi još toga od čega gola se osjeća slobodno, a ne odmjereno. Još toga zbog čega prijateljice je manje viđaju.

Još, još. JOŠ!

It’s not the Moon, the stars, the night. Nor the waves crashing or the pebbles rolling. The soft wind it is not also. The quiet might be but is not. It’s the fact that she is holding your hand. It’s love.

– I sjebala sam.

– Što je bilo?!

– Pa rekao mi je da me voli, a ja ništa.

– Ali pa voliš ga…

– Što misliš da ja to ne znam?!? Nisam rekla da ga ne volim nego da sam sjebala!

– Pa možeš mu reći da ga voliš…

– Jooj, znam da mogu, ali ne znam… On će to meni reći ponovo.

Ništa nas snažnije ne gura da mu se predamo od njegove iskrene namjere da nas ne kontrolira. Sve to znamo. Dok mu pričaš o sebi i čekaš reakciju, a jedinu koju dobiješ je smiješak jer te dodatno upoznao, a ne osudu da ti to ne priliči svima nam kroz misli prolazi jedna jedina misao: ‘Uzmi me!’

Uzmi jer tvoje je, zapovjedi mi pozu u kojoj želiš da te zadovoljim i gurni me preko granica do koje nikad ni dotaknute nisu. Postavi nove granice, zapravo nemoj ih ni postavljati. Samo sruši te pregrade i zidove i do zadnjeg trena nas ne usudi se ni usporiti.

Ne postavljaj pitanja, ne otvaraj oči, samo nastavi. Želim ti biti jedina, a jedina mogu ostati samo ako postanem, – najbolja. Reci mi, pokaži mi, uzdahni kada pogodim. Odvedi me tamo gdje neću ni prijateljicama priznati da sam bila. Tamo gdje će mi misli biti svaki trenutak kada nisam kraj tebe. Gdje svaki korak će biti uzbudljiv i zaustavljati dah jer prvi puta sam ovdje. Prvi puta osjećam se slobodnom, a tako tvojom. Nema zidova, nema prepreka, nema mojih ali, možda, ipak, ako već samo da, da, da i još!

, a drugo je biti samo njegova drolja. To je ljubav.

Mislim da mi je jučer rekao da me voli. Ne znam jer nije rekao ‘volim te’. Rekao je da se opustim, da ne moram toliko grčevito svoje prste ispreplesti njegovima. Pogledao me i sa smiješkom me poljubio u obraz. Učinio me tako malenom, tako sigurnom.

– I ja sam želio ti svakih 10 minuta ti poslati poruku da mi fališ. No ne znam kako reći to na toliko načina jer svaki puta mi drugačije fališ i kad kažem drugačije mislim sve više i više. Jer te sve više i više nema kraj mene. Nije da te moram stalno imati kraj sebe jer to bi bilo posesivno, ali želim te imati stalno kraj sebe. To zvuči manje opsesivno.

Sada kada znam da je prevario gledam ga drugim očima. Hoće li prevariti i mene? – ne možeš bez da se to zapitaš.

Kada mi je ispričao svjesno sam odgurnula poriv da zapalim jer nisam željela se odati. Odjednom sam se našla na rubu litice sa koje sam već jednom skočila. Odjednom u glavi sam zamišljala taj scenarij kako se to odvija. Prilazi mu neka tamo, šapuće pripito dok ga već dira kako samo ja smijem, a on ju ne odguruje nego usne mu se razvijaju u smiješak, a njene napuštaju stranu njegovog lica i prilaze tom smiješku kako samo ja smijem.

– Svi ste isti. – ajme ne… ovo je bila greška reći na glas. Sada sam zajebala.

– A da? – ok, ovo je rekao sa smiješkom, možda nisam previše zajebala. – Ako smo svi isti zašto nisi kod nekog drugog prespavala, zašto nisi sa frendicama na kavi nego u mom krevetu tražiš pozu gdje ćeš svojim tijelom dodirivati što više mojeg dok gledamo serije?

Ne znam ovaj odgovor. Mislim znam, ali zna i on da ja znam. Osjećam kako me čita. Ne mogu se sakriti. Ne mogu sakriti taj glupi poriv koji se pretvorio u razlog koji me nagovorio na tu rečenicu.

Oči mi se šire sve više dok glavom mi zuje rečenice. Poljubi me. Prigrli me sebi. Reci mi da sam glupa. Lupi me po guzi kao što radiš kada glumiš da se ljutiš, a zapravo sam ti slatka.

Što ja to radim? Pa ne može čitati on misli.

Ali može. Jer dobila sam po guzi, uz pitanje – Želiš ponoviti to? – a onda me uzeo k sebi i poljubio taman kraj uha da jednako osjetim i čujem taj poljubac.

Shvatila sam što će se dogoditi ako me prevari. Dogoditi će se prekid sa njegove strane jer jedino tako se može nagovoriti da me ostavi iako me još voli. Jer ja sam njega prestala odavno voljeti ili barem to prestala mu pokazivati.

Još uvijek me čudi njen potpun nedostatak čuđenja. Život sam ispričao toliko puta da sam mislio da znam sve reakcije, sve replike, sve posljedice. No svaki puta kada udahnem, ispričam, i udahnem ponovo, čekajući jednu od popisanih reakcija sa zadržanim dahom – ne dobijem ništa.

Nema položene ruke na mene da bi se izrazila žalost nad onime meni učinjnim, nema odmaka sa raširenim zjenicama, nema minimalno razmaknutih usana sa pogledom upitnika.

Jedino što me dočeka je jednak pogled kao i prije početka priče. Jednak pogled, jednaka snaga ljubavi.

– Are you OK?

– No… but I never felt better.

She knows that no is just me playing my fantasy of living in a movie so she waits with a smile for my drama to end. It takes over me, like dopamine. She knows it is part of the promise I made to her – it will never be boring.

I am her dramaking, but I still treat her like a queen.

Na greškama se ne uči. Uči se za vrijeme onog razmišljanja putem kući. Za vrijeme onog razmišljanja gdje otkopčan si i ne smeta ti vjetar koji tek probuđene ljude pretvara u razbuđene.

Odjebi mi sa onim tek cijeniš kada izgubiš. Lijepa je, slatka, njen dodir me umiruje, osmijeh izaziva moj, u san pada čim osjeti moju toplinu i danas dok smo šetali je prvi puta sama uzela moju ruku u svoju. Ja znam što imam. Ti si kreten.

Nema pravog trenutka. To je misao koja prati sva moja djela i riječi jer dobro ili loše – sve je tu. To što ja tebi neću nešto priznati ne znači ništa osim da sam kukavica. Zato sam joj svega par tjedana od upoznavanja rekao da ju volim. Rekao sam to u trenutku kada me usputno pogledala u oči dok je radila nešto svoje. Pričao sam joj priče kada sam zastao na trenutak da joj izmamim pogled prema meni i priznao ono što u meni je vrištalo od trenutka kada su nam se usne prvi puta odvojile.
Prva si otvorila oči i gledala kako se moji kapci lagano podižu i otkrivaju pogled zaljubljenog muškarca. Nisi znala da tim pogledom si me učinila svojim na puno duže nego na tu jednu noć za koju smo mislili oboje da je jedina ili svega jedna od nekoliko.

Sljedeće priznanje sam ti objavio porukom. – Jedva čekam još više zaljubiti se u tebe.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/06/Jedva-cekam-e1434325988791.jpegJedva čekam.

Svi parovi znaju da zaljubljenost i ljubav nisu ista stvar. Zaljubljenost je ono što samo vi vidite, ljubav je ono što i drugi mogu primjetiti.

Da me pitaju kada sam se zaljubio u tebe rekao bi im oduvijek, a da me pitaju kada sam prestao da te volim, koji je to dan bio, rekao bi im sutra.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/06/doctor.jpgI’ll be there for you.

Moram prekinuti sa njim. Moram biti još jedna koja će napuknuti to jedinstveno srce. Već je prekasno jer sam najzaljubljenija ikad. Postala sam jedna od onih koja drugima priča kao da prva ikad sam osjetila ljubav. Odlazim od svakog razgovora misleći kako oni ne kuže.

Čudno je isprva kada ti kaže da je on taj u vezama kojeg se ostavlja. Pomisliš da je u pitanju mračnost nekakva. Tajna ili mana koja svu sreću upije.

No shvatila sam da upravo ono što upije sve je njegova najveća vrlina. On ne može stati. Uvijek mora kretati se naprijed, postići više, bolje. Kao da lebdi, no uvijek se naprijed kreće. Ne vidiš kretnje, samo osjetiš da sve više i više osjećaš da te vuče. Sa smiješkom, sa riječima koje samopouzdanje izgrade u fantastične dvorce dok drugima ono živi u kućama u redu.

No to nisi ti. To je prekrasna vizija koju on ima o tome što ti možeš biti. To je laž.

Nitko ne može sve. Nitko ne može, samo on. I to je laž, ali ne mogu u nju vjerovati i osjetiti njega blizu sebe. Jedina utjeha mi je to što znam kada ga se slomi on osnaži još više. Postane još privlačniji, još brže se nauči zavući pod kožu.

Ja ne znam pričati priče, uvijek se svedu no to da ih završim sa trebao si biti tamo. No jedina priča sa njime koju imam, kako god je ispričala i tko god ju slušao, taj se nasmije. Kao da sama njegova prisutnost u priči joj daju tu moć da izmami ljudima osmijeh na lice.

Kaže da ga sve bivše mrze, ali kao da ne razumije što to znači. Ne mrziš nekoga do koga ti nije stalo. Ne mrziš nekoga od koga misliš da možeš bolje. Mrziš samo one za koje duboko u sebi znaš da nisi dovoljno dobra, a njega sve mrzimo.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/06/pidjama.jpgMy top

Nosimo zajedno jednu pižamu. Njegov gornji dio je na meni, a donji još uvijek na njemu iako ga toliko cesto skidam da se pitam zašto ga uopće ponovno svaki puta oblači. Mislim da mi pokaže da svaki moj dodir cijeni kao da je prvi. Imam osjećaj kao da je, svaki puta kada mu se približim na trenutak, samo u mislima, zadrhtim prije nego li ga dotaknem tijelom. Želim da nam tako zauvijek bude. Prvi dan kada ne bude znati ću da me prestao voljeti, ili ja njega.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/05/journey-e1433107103612.jpgTo the Sun

It’s about a journey, about playing her your favorite song and her not liking it. It’s about not caring that she does not like it because she likes you. It’s about her not being perfect but still saying to you she is worth the drama. Because when she does something wrong and you get mad she knows she shouldn’t argue but she should show you her tits because that’s crazy, and you love crazy. You love her, it’s about that, it’s all about love.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/05/on-paper-e1432590189912.jpgOn paper

Mislio sam da ću moći zaspati nakon što legnem i pročitam poruku u kojoj mi želi slatke snove. Mislio sam da ću odahnuti jer znam da misli na mene iako nije kraj mene. Mislio sam da ću sa smiješkom sklopiti oči i brzo zaspati. Mislio sam da mi nije toliko stalo do nje da ću još satima prelistavati naša dopisivanja i zastati nad njenom svakom reakcijom. Mislio sam da ću sada već se odmarati za naporan dan koji me čeka sutra. Mislio sam da mi misle prebrzo lutaju da ih sporo pisanje sa olovkom po papiru može zabilježiti.

Mislio sam da sam već dovoljno puta volio da kada sljedeći put ljubav krene prema meni da ću je prepoznati. Mislio sam da poznajem ljubav, ali poznajem samo prošle ljubavi.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/05/pogled-e1432589705813.jpg
– Mrzim kada me ukoriš pogledom.

Ostavila sam ga jer sam uz njega osjećala kao puno gora osoba nego što jesam. Pa što ako se koji puta napijem da malo zaboravim na sve?

Ne možemo svi biti jebeno savršeni i rješavati probleme na zdrav način kao i ti. Nisi ni ti savršen, ali tako se ponašaš samo da me baciš u depresiju što pušim, pijem i ne zovem doma koliko bi trebala.

Ako sam što najviše mrzila je to kada si na tako jednostavan način objasnio probleme i dao mi rješenja. Kao da sam dovoljno snažna da to napravim i rješim. Nismo svi kao ti, nismo svi skulirani i ne možemo svi tako otvoreni biti. Sjebali su nas oni prije tebe. Tebe čak i nitko nije sjebao. Ma i je, ali ti si to rješio, ajde super.

Ne mogu ja to, ne mogu biti sa nekim boljim od sebe.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/05/IMG_8796-1-e1430692605999.jpgHalf full

– That’s the most poetic thing you ever said.

– What, the glass thing?

– Yeah, that thing about alcoholism. That it’s like looking life through the bottom of a glass, no matter how clear the glass might seem, its always distorted.

– That’s just something my dad used to say.

– Stavi ruke na leđa.

Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.

Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.

Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.

Ne probudi ju kada se odvojim od nje iz našeg kreveta; Palim svjetlo koje se tihim prekidačem upaljuje. Ne probudi ju ni otvaranje frižedera već vađenje tanjura iz hrpe drugih tanjura. To joj je čudan zvuk jer sve do sada je moglo značiti da pijem, što ja radim. No ona je ta koja jede.

Dok sam tanjur izvadio ona već kao da mjesečari ulazi u kuhinju i vadi tortu iz frižidera, uzima nož i reže taman koliko sam zamislio da želim.

Uvrijedio bi je da stojim kraj nje dok ona glumi savršenu ženicu. Sjedam za stol i pogledom je ljubim. Ona prinosi tanjur ukrašen njenim posljednjim remek slatkim djelom, pristavlja ga poput profesionalnog konobara, ljudi me u obraz i sjeda u stolicu pokraj mene da me gleda koliko ću uživati u njenoj kreaciji.

– Hvala ljubavi, stvarno nisi trebala.

– …vi koji ne trebate žene, vi ih najljepše volite.

Ponekad mi samo treba da mi kaže što da radim. Čisto da se odmorim. Da odmorim misli od svega i svih. Od sebe pogotovo. Gledam nju, kako već godinama me satima gleda zaljubljivo iz dana u dan i svaki puta osjetim strah. Strah da će doći dan kada to više neće činiti.

Ljudi misle da je strah negativna emocija, ali nije. On me najviše podsjeća da ljubav postoji. Mislim kada ga prestanem osjećati da sam je prestao voljeti. I toga me strah.

Pijem pivo. Ne jer ga volim nego jer je alkohol. Ne pijem da zaboravim već pijem da se podsjetim kako je biti neodgovaran s obzirom da za nekoliko sati trebam biti na poslu, a očito ću tamo doći mamuran, ako ne i pijan. Zaboravio sam živjeti, biti sretan. Kao da se dogodilo preko noći. Sve je ovo trebalo biti privremeno. Sve je trebalo samo dok ne skupim dovoljno novca da krenem u neku avanturu, ali sa vremenom sam previše važnosti davao novcu kao dijelom tih avantura da mi se činilo kako nikako nemam dovoljno da stanem, krenem.

Za to vrijeme ljudi oko mene, sa doslovce ničime, doživjeli su najbolje dane i noći svojeg života. Ja sada imam i previše, ali i previše godina.

No, nikad nije kasno. Zato i sada pijem pivo i za par sati mamuran, ako ne i pijan – dajem otkaz. Avanture, dolazim.

Klišeji su postali klišeji jer su istina.