Biti ću mu samo još jedna bivša. Samo jedna kojoj je govorio da ju voli najviše. Na koju će zaboraviti i nakon koje će druge jebati. Požaliti ću za svime jer se nije isplatio niti bio vrijedan ičega. Samo je bio još jedan kojem sam vjerovala i kojeg sam preboljela.

Tko je ova glupača koja je ovo napisala?! Tko je ova koja je mislila da može bolje od njega??

– Prije nego što odem reci mi ovo.

– Znaš da ću ti reći samo ono što želiš čuti.

– Šta? O čemu ti? Dobro, zaboravi. Ti i tvoje izjave.

– Volim te, i ne želim da odeš.

– To uopće nije što sam htjela čuti i ne zanima me to, zaboravi, idem.

….

– Jesi joj rekao da ju voliš?

– Kao i svaki puta do tad.

– To je bilo lijepo od tebe.

– To je najmanje što možeš napraviti za ljude koje si nekad volio.

– Misliš da će ikad saznati za nas?

– Mislim da joj nikad više neću biti bitan osim kada se pogleda u ogledalo i vidi tijelo koje sama ne voli, ali se sjeća da je netko još uvijek želi.

– Are you scared?

– We don’t ask that.

– What do we ask then?

– We ask ourselves is it worth it.

– Is it worth what?

– Worth living if there is nothing to fight for.

– And what do we fight for?

– The only thing worth fighting for – love.

Stojim ovdje već jedno 10ak minuta i jebem mu mater u sebi. I ovom u uberu koji me pita gdje ću usred noći. Šta te boli kurac. Idem mu stajati ispred zgrade, gledati u prozor i jebati mu mater kada vidim nju. Nije ona kriva. On je taj koji je šupak. Ona ne zna da je i meni govorio da me voli. Ne zna što mi je sve ispričao o životu koji nas čeka. Nije ona kriva što mu vjeruje i osjeća se nikad sigurnije nego kad leži kraj njega. On je taj šupak koji ju grli i ljubi. Sigurno joj i kuha svaki dan i ona njemu peče kolače. Predobra je za njega, prelijepa je za njega. I ja sam bila, ali sam ga voljela.

Upalite to jebeno svjetlo da vas vidim. Prestanite se jebati i upalite svjetlo da vas vidim kako ste sretni i zaljubljeni. Da vidim kako joj se gad smješka.

Kako samo može. Kako samo može biti sretniji od mene, a ja sam njega ostavila. Mater mu jebem.

Svako toliko mi treba sitnica. Treba mi čisto ono malo da me podsjeti tko sam. Uvijek je to njen pogled. Uvijek je dok stoji udaljena od mene dok meni netko nešto priča ili nešto radim, onda me pogleda sa smiješkom koji me vrati.

znaš-koliko-si-ti-meni-jeben

Obožavam taj pogled. Obožavam nju. Obožavam što toliko godina taj pogled se nije promjenio. U priči o Goliathu mislim da je netko tako pogledao Davida za njegovu pobjedu. Jer to je taj osjećaj. Kao da možeš sve, kao da jesi sve.

– Jer nije bitno

– To sada sebi govoriš, a ne meni.

– Zašto je to bitno?

– Jer je bitno ako si ju prevario!

– Njoj je svejedno.

– Opet ti sebi.

– Ajde ne seri.

– Ajde ti reci jesi ili nisi.

– Jesam, i šta sad?

– Sada je gotovo.

– Kako to misliš?

– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.

– Ma njoj je svejedno.

Prestani mi govoriti da me obožavaš i da sam slatka. Nije ovo film da mi takve stvari govoriš. Želim da se ljutiš, da me mrziš, da se dereš na mene da ja mogu na tebe!

Prestani se ispričavati kada to trebaš. Budi tvrdoglav, budi nedokaziv. Prestani vjerovati u to tvoje ‘što mi vrijedi da sam u pravu kada nismo sretni’. Odjebi sa tim zrelim ponašanjem. Napravi sranje neko nakon kojeg kad se jebemo se i mrzimo. Čisto taman da dok me jebeš da vrištim u jastuk. Da vrištim jer svršavam i jer mi treba da vrištim!

Mrzim što toliko ti se pokorim kada mi kažeš da prestanem. Znam da sam u krivu, uvijek sam u krivu. Jer kad sam u pravu ti se toliko brzo ispričaš da bi bila prava kuja da ti ne oprostim. A ja volim biti kuja, pali me to, pali me kada me jebeš kao kuju više nego kao svoju curu.

Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.

Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.

Ne daj mu da te jebe. Jebu te oni koje sutra više nećeš vidjeti. Daj ovom da te ševi. Jer oni koji ševe ti ližu sise i grizu vrat. Jebači misle da je dovoljno te udariti po guzici. Drugi ti se smješkaju i šapuću koliko uživaju u tebi dok prvi ni ne uzdišu. Odjebi prve, poševi se.

– Sjedi malo.

– Reci.

– Ajde samo sjedi malo.

…

– Je ti znaš zasto ja pijem?

– Jer voliš?

– Jer tako najlakše zaboravim ovo sada i sjetim se što je bilo.

– Čega se to sjetiš?

– Nas. Tebe i mene.

– Sviđa mi se to.

– Volio bi da ne moram piti.

– Ja bi volio da se ne moraš prisjećati.

– Ti si kriv za to.

– Što pijemo?

– Ja pijem gin tonik. Ti si mrtav.

– You know I like you.

– Well, I remember you saying it only that one time.

– Once is enough.

– No it’s not!

– What if I once told you that I hate everything about you, what would you do?

– I would slap you and left you right there.

– You see, once is enough.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2016/11/goodmen.png
– I let him talk to them.

– Didn’t he say they were gone?

– He lied.

– You say that with a smile that is so him.

– I know.

– There it is again. You are becoming more and more like him and I’m not sure I like that.

– You’re wrong, I’m becoming more and more like me.

– I still don’t like it.

– Then you don’t like me.

– If he still talks to them, how can you be so sure he is still yours?

– He’s not mine, I only love him.

– Gotovo je.

– Molim?! Zašto si prekinula?

– Kako znaš da sam ja?

– Da je on prekinuo bila bi ljuta, a ne tužna.

– Nisam tužna.

– Ok, nisi.

– Pa nisam!

– Što je napravio?

– Ništa.

– Nešto sigurno je.

– Nešto lijepo.

– Šta to nije dobro?

– Nije…

– …jer…

– Jer kako da budem hladna i kučka prema nekom tko mi radi lijepe stvari.

Jedine riječi bile su moje: Da te pitam kako si? – osmijehom mi je odgovorila da nema smisla da se pretvaramo. Kako smo došli do ovdje. Nema upitnika jer se ne pitam niti me čudi.

Prvo što oboje pomislimo kada se vidimo je dobro da nemamo djece. No sljedeće što pomislimo je da to nas ne bi spriječilo da budemo ovako proračunati jedno sa drugime. Zašto smo još uvijek zajedno. Ni to me ne čudi.

Prestani biti sve ono što do sad me plašilo i od čega sam bježala. Prestani biti tako opušten dok rušiš sve moje zidove koje su sa mnom toliki gradili. Ni ruševine te ne dotaknu. Nakon proloma buke ti se ni ogledaš oko sebe dok sa smiješkom mi se još više približavaš.

No ne uzmičem, sa strahom, ali sa smiješkom te promatram da vidim dokle ćeš tako opušten doći. I bahat. Nakon zidova dolazi drama, a to tako opušten nećeš moći. Ali već te vidim. Zatovrenih očiju kako spreman si na sve. Na oluje i kaos, ali to nisam ja. Žao mi je, ali tamo gdje druge su te zasule ja ću te izazvati.

Tvoje zatvorene oči otvoriti će roj mojih misli i tada moj smiješak će posustati, a strah potpuno preuzeti. Želim te. Želim da se ne obazireš na ništa i da čuješ onu jednu pomisao. Volim te.

Moram ovo napisati dok sam još pijan. Trijezan neću biti ovako sebičan nego ću se uvjeravati da sam dobra osoba i da žalim što sada nismo zajedno. No ne žalim. Ne žalim što oko mene je preglasna muzika i nepoznati ljudi koji osjećaju ono što sam htio da ti osjećaš. Ljubav. Htio sam podjeliti sebe sa tobom. Htio sam da postaneš dio mene, da ja postanem dio tebe. Da ti i ja postanemo što nitko nije još uspio. Da naši pogledi uvijek budu odraz najbolje ljubavi. One na koju su svi ljubomorni, ali nikad nije stvarna osim na namještenim fejs slikama.

No to sa tobom nisam nikad mogao. Ti si voljela svoje uvijek više nego naše. Prijateljice su ti previše pričale da bi čula ljubav koja je u tebi vrištala. No i da si čula ta ljubav nije ta ljubav. Nija ta čista, nije ta moja ljubav. Kažem moja jer to je jedino što imam. Imam ljubav. Nemam tebe više ni onu prije tebe ni onu prije nje. Imam samo sebe i to mi je mjera za sreću. Mjera za biti tu kada je potrebno usrećiti druge. Mjera za život na koji drugi su ljubomorni. Ma nisu, misle da serem, ali kad bi samo znali. Kada bi samo na trenutak mogli shvatiti koliko sam sretan što sam ja. Kada bi barem na trenutak to shvatili, mogli bi bi biti sretni što su oni. To sam za tebe htio. da vidiš koliko si lijepa, koliko si pametna, koliko si sve što sam ti govorio i šaputao da jesi no ti si odlučila biti svoja. Ti si htjela biti nešto što misliš da trebaš biti jer to je lakše. A nema ništa lakše od biti sretan. Trebam samo razviti osmijeh preko cijelog lica i zategnuti usne, umjesto u poljubac, u smiješak i otvorenih očiju biti sretan. Ništa lakše.

Rekao bi da te volim da znam da će te to usrećiti. Zato sam to toliko i govorio. Više ne moram. Više nisam taj kojeg si našla da te usrećuje. Nećeš naći nikog poput mene. Koji ti to govori zbog tebe, a ne zbog tvojih sisa.

– What is art?

– Anything you love but can’t explain why?

– Is love art then?

– Oh yes!

– I hate writers. Just look where all the shit that happens started. It’s always a speech or a quote that inspired some idiot and now he has followers and money and..

– Women. That is what you mind the most, right? The women around them. Women that are there because of some words a writer wrote.

– What?

– Because your wife or a girlfriend left you for a writer. Or you dad was one and you never saw the magic that he tried to pass down to you. And let me tell you something. The magic? It’s real. That is why there are followers, money and all those women there.

—

At least that’s the way I would write this dialog we are having right now. It’s more interesting then you just hating on writers. That’s why people loved House, he said shit like this.

Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.

– Pošalji joj poruku.

– Hoću.

– Ali danas!

– Pa hoću.

– Ti se sviđa?

– Sviđa mi se.

– Pa pošalji joj poruku.

– Evo šaljem.

– E tako.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2016/10/shirt.jpg
– There’s a shirt I love. Every morning it’s the first shirt I think of when I open my closet. It’s rarely there. It’s either on the chair or in the wash but I think of it every single day. Of course, I can’t wear it all the time. But every time I stand in front of a mirror in a shirt that is not that one I don’t look as the man I want to be. There is always that thought that I could look better, be better, if only I was wearing that shirt.

– Are you still talking about the shirt?

– Was I ever?

– Vidim bijeli si dobila, baš kakav si oduvijek htjela.

– Kako ti znaš kakav sam željela?

– Jer sam te volio.

– Pa svi znaju da sam htjela bijeli.

– Pa onda što me pitaš kada svi znaju.

– Pa šta..

– E pa onda ja nisam svi, ja sam nitko?

– ….

– Ne možeš mi to reći. Ne možeš me ni odjebati.

– Ajde daj prestani.

– Rekao sam svima da jesam.

– Šta?

– Jako si lijepa, samo to, uživaj.

Ne znam. Stvarno ne znam.

– Gdje si ti?

– Još sam kod njega.

– Molim?! Pa di je on??

– Na poslu.

– I ti si ostala?

– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.

– Daj ne seri!

– Pa kako ti nije bed?

– Pa nisam se ni snašla!

– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?

– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.

– Hahaha, ti si kraljica.

– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.

– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!

– Mislim da je taman.

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.

Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.

– Pa ne možeš tako..

– Ne kako bi trebao? Ajde mi ti molim te reci kako bi trebao se nositi sa ovime?

– Pa nema pravog načina, ali..

– Ali šta?! Ali sigurno bi trebao kako mi ti kažeš?!

– Ne govorim ti ništa samo..

– Da ne govoriš ništa bi sada šutio i bio bolji prijatelj nego što trenutno jesi! Jer trenutno mi odvraćaš pozornost od činjenice da jednu polovinu sekunde želim ubiti nju, a drugu sebe i to me poprilično živcira i nikako ne pomaže! I nemoj mi tu facu raditi jer naravno da ne želim nikoga ubiti samo tako se osjećam! Jedino što trebam od ljudi je da trpe sva ova sranja dok ne prođu tako da kada prođu mogu se svima ispričati, a oni mi reći – a jebiga, tako to ide.

– Što bi napravio ti se vra..

– SVE!

– Znači još uvij…

– Ali to nije bitno.

– Što je onda bitno?

– Bitno je da ona ne želi da ja bilo što napravim. Bitno je što je ona odlučila. Bitno je da bilo koji drugi od naših 500 dana da sam je pitao da li želi prekinuti bi se nasmijala. Bitno je da ovaj puta kada sam pitao je šutjela. Bitno je da misli da joj je bolje bez mene. Bitno je da misli da će naći boljeg od mene. Bitno je da vjeruje da sam ja kriv za sve.

– Pretjeruješ sad, jer nikad nije samo jedna strana kriva.

– Ne pričam ja i činjenicama.

– Nego?

– O ljubavi, a reci mi, kada su ljubavi bile bitne činjenice?

Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.

..

Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.

..

Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.

Riječi su djela kukavica.

To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.

Mislim da jedino pred djecom ću istinski zasvirati. Taj talent želim sakriti od svih, ali imam želju prenijeti ga mojem malom klonu. Djeca vole tajne, a to će biti naša. Otkriti ću im to na najbolji način. Dok sami sviraju na čemu god vjeruju da je instrument popratiti ću ih sasvim nečim laganim. Ništa te ne gura naprijed kao netko bolji od tebe koji ti govori da uskoro ćeš biti bolji od njega. To im zapravo želim reći. Da budu bolji od mene.

What was the last thing she said? – A lie. – And you? – Bye.

Evo sad ću. Svaki tren mislim da će samo da se dogodi, ali nije kao zadnji puta. Zato i lažem vozaču da me ostavi tu malo dalje jer kao paše mi da prošetam prije nego legnem. A lažem, jer idem u drugom smjeru, idem prema njoj. Idem da joj sjednem pred kuću i pušim cigare. Znam da znate da ne pušim, ali ovo su neke njene, davno zaboravljene kod mene. Te ću jedino u životu da popušim, a onda ću i sa njima i sa njom da prestanem.

Čak me ni njeni susjedi me ne brinu jer ovdje kod nje luđaci koji sjede na cesti i puše su dio noćne šetnje pa se nitko ne zagleda da vidi tko sam. Misle da pušim i gubim život, a ono ja pušim i pišem ove priče. Ne bojim se ni nju da ću da sretnem jer drugarice zadnjih dana utaborile se i melju kako je davno trebala da završi ovo sa mnom. Ja sam svoju dobro jebao dok njih ovi njihovi ni to.

Daj mi samo još malo da je volim prije nego što mi se vrati apetit i počnem da spavam.

Bili smo jedan od onih parova. Ne trebam ti više ništa reći. Bili smo sretni takvi. Imali smo svoju tajnu i bilo nam je tako lagano biti sretni. Sve dok jednom u gradu poznanik mi nije čestitao na uspjehu cure za koji ja nisam znao, a rado bi se ponosio njome. – Pa odkad mi govorimo stvari samo jedan drugome?

U sebi sam rekao ‘Pa oduvijek.’, ali na glas, samo kulerski – ‘Imaš pravo.’ Taj dan kolegica me pitala kako sam i njoj sam se otvorio. Od tada više nismo jedan od onih parova. Sada smo kao vi.

Ne znam zašto je opet kod mene. Ne znam kako da ovako razmišljam bez da ju prvo ševim. Ne znam kako da joj kažem da van kreveta ne razmišljam o njoj.

Nekima moram pričati i prepričavati da bi shvatili zašto dok njemu jedino trebam reći:

– Ne skida grudnjak dok se jebemo.

Njemu ne trebam govoriti da mi smeta taj manjak samopouzdanja. Ne trebam mu govoriti da toliko bi me više napalio ovo-sam-ja-uzmi-ili-ostavi stav nego ne znam kakve sise. Njemu ne trebam govoriti da ne skidanjem mi pokazuje previše. On shvaća da to je jednako kao da dok ju ja ševim joj govorim da samo do pola ga stavljam iako oboje znamo da ga do kraja nabijam i da to je sve što imam i ikad ću imati.

Ležim u krevetu obučen. Nemam snage za biti normalan i presvući se u pidžamu. Ovako kao da priznajem da sam izgubio.

Mislim da sa jedne strane treba snaga da se prizna poraz. No ta snaga je drugačija od one koja mi sada treba. Sada mi treba ona koja daje glas onom u tebi koji ti govori da će sve biti u redu.

Nitko nema snage, svi šutimo. Svi ćemo uskoro zaspati jer smo umorni. Svi si pogledima šaljemo misli. Svi smo pomislili da bar da se ne probudimo. Svi smo razočarani, svi smo jadni. Svi lagano, duboko dišemo. Svi sve usporavamo. Svi polako zatvaramo oči. Svi nećemo obrisati suze. Svi ćemo ujutro se probuditi bez da otvorimo oči. Svi ćemo biti sretni što si tu kraj nas da nam kažeš da će sve biti u redu.

Kada me pita jesam li ok zapitam se hoću li pogriješiti kada ga ostavim za par dana. Na njegov rođendan.

Prevario me nije. Nisam ga uhvatila kad je taman htio. Ne izlazi van sa dečkima i mene ostavlja samu kući. Nije prestao da me mazi dok gledamo filmove. Ne prestane ni kad zaspim. Sa konferencija čak i mojim prijateljicama nosi suvenire.

Ja sam ta. Ja ne mogu više živjeti u strahu da će on mene da ostavi.

Kad bi samo mogla saznati koliko me voli. Koliko uopće znači to cvijeće koje mi pokloni, kaktuse koje zna da obožavam. Koliko to što me uvijek vodi na nova mjesta, otkriva mi svijet. To što godinama unaprijed radi planove sa mnom. To što ljudi govore da sa mnom nikad sretnije nije izgledao. Koliko znači to što zbog njega želim biti bolja u svemu što radim. Koliko što zbog njega i jesam. To sto uvijek sam prva. Koliko znači to što njegov savjet je uvijek bolji od onoga što sam ja htjela da uradim.

Volim te početke veze gdje svaki dodir, gdje svaki poljubac je odluka. Odluka da pobjediš strah za nevjerojatnu nagradu.

Volim kako sve dolazi spontano no mora proći kroz filter od 1000 pitanja prije nego što ipak postane djelo. Volim najviše one koji taj filter nemaju. Volim koliko su sretni. Volimo koliko se primjeti da su sretniji od svih nas. Volim tebe.

Uvijek je tako kad uzmem neke droge. Kažem neke, ali zapravo uzimam samo jednu. Neke zvuči valjda više cool, a ja želim biti cool. Ne želim biti jebač, jer znam da to nekima znači biti cool. Meni biti cool, znači biti sretan radeći ono što ti je strast.

Moja strast je biti nevidljiv. Otići negdje i dane provesti sa ljudima koji me tek upoznaju. Malo im lagati o sebi. Ne da sam astronaut ili nagrađivan svime, hvaljen od svakoga već da radim samo ono što volim.

Doma je jedno od tih negdje, tamo sam nevidljiv. Tamo si ti i volim te na način koji obožavaš, tamo sam okružen sitnicama koje volim. Tamo je moja omiljena majica koju ja više ne nosim nego ti spavaš u njoj. Tamo slušamo svu muziku koju volimo na koju ne plešemo nego samo skačemo i pretvaramo se da znamo pjevati. Tamo je krevet koji miriše po tebi, tamo šutimo, tamo pričamo i najviše se smijemo.

Tamo pišem ove tekstove koje ti pročitaš i pitaš me gdje ja to želim otići.

– Sa kime ti pričaš? – očito je da je ova rečenica dio dužeg toka misli no jedina je bila na glas izrečena.

– Mislim sa nikim.

– Ni sa curom?

– Pa mislim pričamo, ali nije to takvo pričanje.

– A ako se oženite i ono, provedete cijeli život zajedno, hoće li ti bit žao što nisi otpočetka pričao sa njom o svemu?

– Možda nadoknadim sve do kraja tjedna.

To je jedna od prednosti kada znaš kad ćeš umrijeti.

– Zašto ne ideš spavati?

– Hoću.

– Pa ajde sad sa mnom.

– Ma hoću ovo dovršiti pa ću onda.

– Već spavaš.

– Ma samo razmišljam malo.

– Mhm

– Ti smeta muzika?

– Ne smeta mi muzika nego se trebaš odmoriti.

– Staviti ću na slušalice.

– Kao i obično, toliko glasno da kao da nisi. Ajde spavati.

– Pa rekla si da ti ne smeta.

– Ma ne smeta mi nego želim da se odmoriš.

– Ja ovo taman dovršim dok se ti spremiš za krevet.

– Ja sam već u krevetu, a ti si zadnjih 10minuta spavao ovako …

– Kad si me to slikala?

– Pa sad!

– Ozbiljno sam zaspao? Ajmo spavati.

Osjećam se kao da nisam žensko. Sad se čak osjećam kao da nisam ni ljudsko biće. Od svih prijateljica koje me okružuju, od onih iz salona do onih sa posla pa i onih iz djetinjstva ni jednu ne mogu ubrojiti u skupinu kojoj bi ovo rekla. Zato i govorim Internetu, a ne osobi.

Fali mi njegov dodir. Nije ono prekinuli smo pa mi fali sex, koji je bio jedino dobro, iako jesmo prekinuli. Fali mi on. Fali mi da sam njegova. Ne treba mi da mi kaže da sam lijepa to znam i sama, ni da nam skuha i to mogu. Ne treba mi da me vodi negdje jer avantura mi je drugo ime ni sa mnom da ne radi ništa jer znam biti sama.

Treba mi da me jebe, to ne mogu sama, a i nismo prekinuli, ostavio me.

– Koje probleme misliš ovime rješiti?

– Jebote al’ je to dobro pitanje! Mislim pitao si me zašto se želim ubiti, ali na stvarno odličan način!

– …

– Jesi ti pametan?

– Bi to promjenilo nešto ovdje?

– Ajde nemoj…

– OK, jesam pametan sam.

– Poznaješ li nekog pametnijeg od sebe?

– Bolje prilagođenog da, pametnijeg ne.

– Pa ti i odlične odgovore daješ, ne samo pitanja. Sada mi i drago što sam se ovdje došao ubiti.

– Jesi ti pametan?

– Što ti misliš?

– Ajde sada ti nemoj…

– OK, pošteno. Jesam, i ja sam pametan.

– Pametni ljudi su pametniji od ovoga.

– Možda onda nisam pametan koliko mislim da jesam.

– Rijetki jesu.

– Imat ću sranja zbog ove scene, šta ne?

– Hoće li to biti velika promjena u tvom savršenom životu kojeg trenutno živiš?

– OK, pošteno.

– Jesmo gotovi ovdje?

– Za danas jesmo.

– Što sutra ista priča?

– Ma ne sutra, ali jednom sigurno.

– OK, pošteno.

Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉

Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.

Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.

– I kako je bilo?

– Zamišljala sam puno drugačije.

– Šta nije bilo dobro?

– Pa ne znam. Mislim očekivala sam neki stari stol, sve zatrpano nekim papirima, otvorene knjige, još neke onako otvorene po podu da ima neki svoj smisao i da ništa ne smiješ taknuti, ono pepeljara puna čikova, neku lampu na stolu..

– A šta je bilo?

– Pa on sjedi na krevetu i piše na laptopu. I ima onaj jastuk za laptop iz IKEAe kao ti.

– Daj stišaj pa čuje se na hodniku.

– Pa na slušalice slušam.

– Pa svejedno se čuje.

– A šta misliš koliko se ti čuješ?

– U jebote, stvarno…

– Tvoj ton, tvoje držanje, tvoj trud, sve je uzaludno.

– Šta to znači da ne mogu ništa?

– Za sada ne možeš, ali jako je bitno da ne odustaješ. To se zove sindrom roditelja.

– To ne postoji.

– To je čisto da stavim u kontekst, nije bitno. Važno je da se trudiš. Ti njih ne učiš lekcije nego ih učiš prepoznati lekcije kada ih imaju prilike naučiti, razumiješ?

– Ne

– Evo ti primjer, roditelj ti govori da nešto nije dobro za tebe i daje ti razne razloge, ali ti misliš da si drugačiji da on ne kuži i sve to bla bla bla, to znaš?

– i?

– Pa nikad nećeš poslušati i reći, ajme hvala što si mi to rekao oče i postupiti ću ispravno. Ne, nego ćeš to napraviti i dogoditi će se upravo ono što je on govorio i to je to. I sad, ako ti se tata trudio onda ćeš shvatiti lekciju na prvom koraku, ali ako nije tko zna kada ćeš shvatiti.

– Je moguće da nikad ne shvatiš?

– Pogledaj oko sebe, šta ti misliš?

– Bi volio promjeniti svijet?

– U kom smislu?

– Ne na bolje, nego samo na drugačije.

– Prije nego nastavimo, samo želim reći da ovaj razgovor sam čekao godinama.

…

Samo nestane. Moji dodiri ne dopiru do njegovih osjetila, a moji vriskovi zaglušeni su. Tijelom kao da se stvori opna koju ja ne mogu probiti, a moj glas ni kao val ne može doživjeti.

Vjerujem da me može prestati voljeti u tim trenucima, vjerujem da već je. Oči mu postanu nečitljive, a pokreti nepostojeći. Stavim mu ruke oko svojeg struka dok mu sjedam u krilo i svoje lice zabijam u njegov vrat. Moje suze mu vlaže majicu no ni to ne probija do njega. Ali voli me. Jer njegove ruke se spoje oko mojeg tijela i stisne me k sebi. Ja kad to osjetim stisnem ga toliko da nas oboje boli, ali slabije ne mogu. Njegove ruke se razdvoje i osjetim ih po leđima kako me besčujno vole i tješe.

Možda nikad neću shvatiti njegove demone, ali shvaćam da me voli. Shvatila sam i koliko me voli i to me uplašilo. Osjetila sam odgovornost da i ja njega moram voljeti više od sebe no onda sam shvatila da to već je tako. Shvatila sam da čak i kada ga demoni toliko opsjednu da i sam nestane, ljubav prema meni je netaknuta i jedino što poznajem od njega u tim trenucima.