Razgovor nije prestajao. Spontano smo i prema njegovom stanu krenuli. Znala sam da me tamo čeka naš prvi poljubac, ali nisam bila nervozna. Kao da smo se već poljubili i kada taj trenutak dođe biti će kao da ga samo ponavljamo. To je razlog zašto iako znam da nije dobar za mene želim ga osjetiti. Jer znam da će biti dobro.
Nikad to nisam mogla znati, a sa njime samo tako sigurna. Ovo je filmski, ovo su oni trenuci zbog kojih ću ga kasnije mrziti, a još kasnije opet voljeti jer mi ih je pružio. Najgore bi bilo ovako mlada se zaljubiti u njega. Ovako neiživljena imati u sebi želju da on leži kraj mene svaku večer. To nije za nas mlade, za nas su izlasci, pića, neispavanost, pogreške…da, pogreške. On je jedna od njih. On je jedna od onih za koju ću svima reći da ne žalim, ali ne znam.

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari, a ja njemu svoju najveću tajnu?
Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će ona da osjeti više njegovu ljubav. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da je možda bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.

Prvo, ne želim čuti ništa o tome kako mu ne bi trebala posjećivati profile. Ok.

A sad krenimo.

Živcira me kada ga vidim na slikama u odjeći koju nije imao dok smo mi bili zajedno. To je kupio za neku drugu kurvu. Ovu koju je zapratio. Ne, čekaj, zapratio je nekog tipa. Al neka kurva sigurno postoji. Ja sam postojala, ja sam bila ta kurva.

Drugo, ne želim čut zašto se ovdje oslovljavam kao njegova kurva kad sam sve samo ne to. Ok.

Mislim da je smršavio. Ne znam, ove slike su glupe. Jebem njega i te glupe slike. Zapravo jebem sebe u glavu spremajući se sat vremena za selfie koji želim da on stalkerski vidi. Je frajeri to rade? Je on to radi? Koji kurac ja ovo pitam kao on je neki posebni frajer. Je kurac. On je bio za kurac. Bio je dobar kurac i to je to. Ja sam bolja pička nego on kurac. Ajme šta ovo znači, šta ja radim.

Treće, želim čut njega.
Želim čut da sam ga povrijedila. Želim saznati da je patio. Želim čuti da mu je trebalo previše vremena. Želim čuti kako se na njemu vidjelo da je loše. Želim sve što sve želimo. Želim mu biti najbolja bivša. Ok.

Daj zašto mi to radiš. Nema upitnika jer znam. Znam zašto koji puta si već na vratima dok mi se još srce nije smirilo. Znam zašto koji puta ležiš bez da me grliš desecima minuta nakon što sam sve ostavila po tebi.

Od one večeri kada sam te izgrebala kao najsebičnija klinka, a ti samo pogledao i nasmiješio se sa nije-loše-al-moglo-bi-bolje pogledom. Od te večeri me mučiš. Od te večeri znaš jer nisam uspjela suzdržati taj posesivni smiješak.

Želim da si samo moj.

Želim da mi prestaneš biti jednako napet kad mi dođeš sa sastanka dozirano uređen i usred noći u trenirci. Želim da to ne znači ono što znači. Želim biti cool treba koja te jebe. Želim ne osjećati da ako ti se otvorim da me nećeš povrijediti. Želim biti zajebana, a ne sva prožeta trncima kada me pogledaš prije nego što odeš. Želim se ne namještati dok te čekam da izađeš iz kupaone. Želim da moje savršene noge budu pokrivene, a ne tebi prezentirane u najboljoj pozi. Želim da sise su mi ispod majice, a ne taman otkrivene ispod plahte.

Želim znati kako je moguće da jednako se namještam iako tvoj prsten godinama već nosim. Želim znati da svima kažem. Želim da svima je najbolje.

Ne znam zašto sam mu rekla istinu. Inače to ne radim. Inače sam kulerica. Inače sam onu koju love. No sa njime imam osjećaj da me već ulovio. Ne, čekaj. Krivo sam to rekla. Nije me ulovio. Predala sam se. Bez uleta, bez nekog flexanja, samo pod njegovim pogledom ja sam došla pred njega i predala se.

Rekla sam mu da se u njega tako lako zaljubiti. To je ona istina koju sam mu rekla. Njemu se takve stvari govore. Njemu se ne govori da se si zaljubila u njega. Njemu to nije potrebno jer on zna da samo oni koji se zaljube u njega znaju koliko je to lagano.

Šta je ovo? Nervozna sam zbog činjenice koliko sam opuštena pred njime.
Koji kurac je taj osjećaj.

A sada se moram vratiti u stvarni svijet. Dečku. Kojeg sam očito prevarila iako sinoć nismo spavali zajedno. Zapravo jesmo, ali smo baš to – spavali. Ja u njegovoj majici koju mi je tako spremno dao kad sam ga tražila nešto u čemu mogu spavati. Znao je da lažem jer sam imala cijelu torbu sa sobom. Ne onu našu ogromnu žensku gdje bi bilo manje očito da sam lagala, nego baš onu putnu.

U toj majici, sa grudnjakom ispod i polutangicama. Sa mrežastim čarapama koje sam rekla da neću skinuti jer to bi bilo too much. Šta too much? Ležiš u njegovoj majici, njegovom krevetu, zagrljena, sa njegovim licem prislonjenim uz svoje i ovo bi bilo too much? Too much iako njegova ruka te mazi po nozi i ti ga osjećaš kao da ih niti nemaš i još te žuljaju već sada, a ujutro će još više?
Gdje ja samo nađem ovu logiku.

Logiku koju, kada me je htio poljubiti sam rekla da imam dečka na što se odmaknuo, a onda sam par sati kasnije bez da me uopće pitao sjela u njegov auto, ušla za njime u njegov apartman, zatražila majicu i ostatak znate.

Nisam samo prevarila dečka nego sam za njega uništena.

Kako ne bi bila kad ujutro kad sam se probudila u traženoj majici sam se tako poslušno zaljepila uz njega nakon što je rekao da sam mu predaleko. Nisam bila predaleko, rekao je to samo da me testira. Samo da testira koliko sam već njegova iako mu nisam dala ni da me u obraz poljubi.

Tuširanje kod njega nije pomoglo u mojem nastojanju da se pretvaram da ništa se nije dogodilo sinoć. Dok mojoj logici definitivno nije pomoglo što sam nakon pranja zubi stavila svoju četkicu u čašu kraj njegove, a ne nazad u neseser. Desetak minuta nakon ipak ju jesam prebacila kad me podsjetio da ću je inače zaboraviti.
Tek to što sam izašla samo omotana u ručnik pred njega je logici bilo poprilično teško pratiti. Iako sam mogla najnormalnije se obući u kupaoni – ne ne, zašto ne pred njime oblačiti gaćice i promatrati hoće li u bilo kojem trenutku mu pogled skočiti u nadi da vidi ono što jučer nisam mu dala da ima. Nije mu skočio. Što sam shvatila da me je još više predalo njemu, a mislila sam da će to biti moguće samo ako mu pogled skoči.

Zašto on zna što želim bolje nego ja. Zato jer ne misli na mene, nego misli na sebe. Sa stavom da jednako to želi da ja radim, ali ajmo to raditi zajedno. Ajmo dok su nam prsti isprepleteni, držimo se za ruke i volimo kako drugi ne razumiju.

Sada izlazimo iz apartmana. On na sebi ima izgužvanu majicu u kojoj sam ja spavala i miriše na mene. Kada sam ga pitala šta će stvarno obući tu majicu i nakon što je najnormalnije rekao da da i pitao me dal mi smeta – ja sam jednako normalno rekla da mi ne smeta. Opet test. Opet sam pala. Opet mi je pročitao misli. Naravno da nisam to rekla jednako normalno kao i on. Htjela sam iskulirati, ali on je znao da oblačanjem te majice me učinio svojom kako nitko do sada nije mogao ni sanjati.

Tako se to radi dečki. I vi muškarci isto poslušajte. Najbolje se zbari kad dopustiš da se tebe zbari. Znaš šta, i vi cure, a žene pogotovo isto urežite si ovo gdje god trebate da zapamtite.

Evo nas pred ljudima pred kojima smo jučer nestali i otišli u njegov apartman. Njima ne mogu objasniti da se zapravo ništa od onoga što oni misle da se sinoć dogodilo – se nije dogodilo. Ni da im pokažem snimku prošle noći ne bi uspjela objasniti. Ni ja ne vjerujem. Vjerujem, ali nevjerojatno je. On i ja, takva energija, ništa, a opet sve.

Ne znam, sada nas grli sve i pozdravlja jer mora ići, i dok moje ruke ima oko sebe šapuće mi da mu se javim, a ja ne znam.

HVALA Ines i Kristini na lekturi, a posebno hvala Nini što je pročitala iste sekunde kad sam joj poslao prvi draft i dala najveći kompliment koji ću ikada dobiti.

Dio 1.

Mislim da sam to napravila zato što je stariji. Inače parfem stavim samo kada mi ga poklone. Čisto da se ne uvrijede što su mi ga kupili, ali to nisam ja. Naravno da sam požalila, jer čim me je poljubio, nakon što me ugrizao za vrat, osjetila sam gorak okus glupog parfema, a ne njega.

Zbog njega si došla, glupačo!

No bez brige požalila sam još toga. Krenimo s popisom.

Nisam imala usklađene gaćice sa grudnjakom. Šta ja znam, nikad mi se ne sviđa oboje, ali mislim da je on navikao na to. Navikao je da se potrude kada dolaze kod njega, ali to nisam ja. Mislim na usklađenost, ne na trud!
Sljedeće na popisu je to što sam prekinula vjerojatno najstrastveniji poljubac ikad da mu pokažem nokte. Ne tražite da to objasnim, ni drogirana nisam bila TAKO glupa.
Treće: negdje tijekom svega je pomislio da me zaboljelo i stao da me pita jesam li ok, a ja sam doslovce ostala bez zraka i malo se izgubila jer sam od uzbuđenja što sam s njime zaboravila disati.

I naravno – četvrto. Nakon mislim trećeg puta, legla sam kraj njega u nadi da će me kao u
filmu – zagrliti. Naravno da je i to savršeno napravio. Nije to četvrto, sada tek dolazi, ne
brinite. Zagrli on mene, poljubi me u kosu, a ja mu u sebi kažem da ga volim. Ne situaciju,
ne taj poljubac, ne, ne – njega!

Frajera kojeg vidim treći put u životu, prvi put da uopće uživo pričamo, a ja njemu da ga volim. Ovo nije četvrto. Ovo je četvrto pa do milijunto! Glupačo.
Glavno da sam sve to iskulirala, rekla da mi je žao što ne mogu dulje ostati jer imam situaciju s frendicom i onda otišla doma biti sama. Ne vjerujući da sam mogla ostati tamo i biti kraj njega, al’ nee – ja sam cool treba. Ja sam glupača, eto šta sam.

Dio 2.

Šteta što nisi mogla duže ostati. Nadam se da ću drugi put biti vrijedan više vremena 😉

Da, tako Davide, ubij me u pojam. Rekla bih da sam depresivna, ali sam samo glupa. Nastavljamo u tom tonu, ekipa.

Znam i meniOho, znači bit će i drugi put?

Tako je, pravi se frajerica. Povećaj šanse da te odjebe.

Ako nakon ovoga nisam zaslužio drugi dejt, igram se s prilično visokim standardima 🙂

Aha, znači ovo je bio dejt. Predugo sam singl. Jebote nakon koliko dejtova se mora obrisat’ Tinder? To ćemo istražiti sutra, za sada Morena, odgovori nešto smisleno.

Ma zezam malošto si imao u planu?

Oooodlično, mala. Super si ovo napravila. Za vrijeme dok je još mogao trajati, očito, prvi dejt, ti ga već ispituješ gdje te vodi na sljedeći. On treba odgovorit “Nigdje*” *jer ovakve poput mene ne zaslužuju među druge ljude.

Smislim nešto dobro, javi kad si free pa ideju prilagodim kada vidim koliko imamo vremena.

Dobar si, Davide. Majku mu baš je dobar. Izbacit ću ja njega iz takta makar mu se gola pojavila na vratima.

Nego puštam te da tješiš frendicu, sigurno ne cijeni što se dopisuješ sa mnom. Uživaj i javi se 🙂

FUCK!! Ok, ovo se da spasit. Samo ne ići na WhatsApp sljedećih pola sata jer kao frendica je taman pričala i reć’ sorry i hvala što razumije. Ajde ok, nisam još dno dotakla, ima spasa za mene.

Dio 3.

*[11:38h]
*

Spavala sam do sada. Ispričat ću vam kad sam išla spavati. Samo da vam priznam da prvo što sam napravila kad sam se probudila je to da sam pogledala je li David poslao *dobro jutro *poruku.

Nije.

Ne, ne, to nije loša stvar! Da objasnim. Do sada frajer ima totalno cool spiku. Bari me, ali ne forsira. Stalo mu je, ali nije patetičan. Znači, baš je dobar. E sad, da je poslao *dobro jutro *porukicu sjebao bi to sve. Mislim ne bi, ali ja sam luda pa bih ja zabrijala da je sjebao pa bih ja sjebala. Uglavnom – sjebalo bi se, recimo to tako.

Sjebalo bi se jer ja bih navečer otišla na kavu s curama, i pod kavu mislim alkohol, i u priči bih izostavila sve jebene trenutke i klikove koji su se između nas desili i pitala cure: “Ej je l’ creepy da mi David nakon prvog puta, koji je možda i jedini, šalje dobro jutro porukicu?”
One bi, naravno, rekle da je – jer je! Kada izostaviš sve ostalo – apsolutno je! To bi gurnulo tu minijaturnu misao niz ponor i ona bi do dna ponora na sebe nakupila sve moguće paranoje iz mojih bivših veza, njihovih veza, bivših veza random likova iz serija i nakon 2-3 čaše vina ja bih ga pred njima išla blokirat na whatsappu jer ja sam zajebana treba. Koliko sam zajebana? Toliko da čim bi ga blokirala i teatralno bacila mobitel na stol, instant otrijeznila jer šta ja brijem?!

Al ne mogu sada uzimat’ mobitel pred njima, ipak sam ja – šta? Zajebana treba, tako je!
Nego, sada moram sjebat’ ovaj izlazak što prije spominjanjem nečijeg bivšeg tako da sve
padnu u depru i ne ide im se nigdje dalje. Onda ga, čim se raziđemo, mogu odblokat’ i
molit’ se da nije išao slati poruke i skužio koliko sam….zajebana (čitaj: još uvijek glupa,
možda čak malo više nego neki dan).

Nisam zaboravila da vam moram priznati kada sam išla spavati. Oko 9h ujutro. Jer znam da se on budi oko 7h pa sam već tad očekivala *dobro jutro *porukicu, a kad nije došla, mislila sam da će oko 8h sati kad dođe na posao, ali isto nije. Zato tek u 9h.

Ajde, nastavljamo sutra.

Dio 4.

Sutra je.

Ono triježnjenje sinoć bilo je šok-triježnjenje. Ono tjelesno tek sada slijedi. Ono triježnjenje u 30ima. Ono koje traje par dana.

Ajmo ovo nastavit prekosutra tj. sada već sutra.

Dio 5.

Prekosutra je tj. sutra od jučer. Znate što mislim.

Budna sam već par sati. Ovog puta neću upasti u razmišljanje: *Ajme probudila sam se u 7h, obavila toliko toga, a tek je 8:30h. Trebala bih ovako svaki dan!
*Ne Morena, ne možeš to svaki dan. Jedini razlog što si se probudila u 7h je što si jučer cijeli dan prespavala. Preskačemo to razmišljanje danas.

No, danas imam iznenađenje za vas.

Odlučila sam se javiti Davidu ako mi dođe da mu se javim. Znam da zvuči jednostavno pa
da vam objasnim kako nije.

Realno, ja bih se njemu stalno javljala. Poslala tisuću poruka sa još toliko pitanja da odmah vidim koliko se mi poklapamo i kada bih naišla na činjenicu da njegov omiljeni lik iz Melrose Placea nije kao moj, rekla bih – pfff, on očito nije za mene i krenula bih sa scenarijama katastrofe.

Tako da – to se ne računa.

Računa se javljanje kada ima smisla. Sada da vam objasnim taj smisao. Smisleno je javiti
se kada bih mu se inače javila da smo u vezi. Nismo, ali kao da jesmo. Tad se ima smisla
javiti. Na primjer, kad mu baš želim nešto pokazati, a pričali smo o tome taj dan il dan
prije, novu neku pjesmu podijeliti, pitati je li jeo u restoranu o kojem taman čitam i tako
dalje. Sada znate smisao.

To je plan.

Dio 6.

Dan je kasnije. Plan je propao.

Pa kako je to moguće? Kako, kada je sve imalo toliko smisla? Pa ovako. Objasnit ću vam. Ima smisla. Opet.

Svaki puta kada sam mu se htjela javiti, poruka je morala proći kroz više procesa skeniranja. Prvi sam vam već objasnila, mora biti kao da smo u vezi(i), ne neko random pitanje kojim ispitujem besmislice. Kada bi pitanje iliti *javljajuća poruka *prošla prvi sken vrijeme je bilo za sljedeći.

Drugi sken određuje u kojoj smo mi fazi spomenute veze(i) bazirajući se na sadržaju
javljajuće poruke.

Treći sken ovisi o drugom, naravno, te on određuje koji su emotikoni prigodni za *javljajuću
poruku *koja se šalje u fazi veze(i) iz skena broj 2.

Tu je smisao naišao na problem jer sve *javljajuće poruke *nakon skena broj 2 bile su označene fazom veze(i) u kakvoj ja nisam bila barem sedam godina. Tih sedam godina ja sam provela u vezama koje su nastale na proslavama Nove godine, druženjima kod prijateljica koje su puno zrelije od mene i na sličnim mjestima. Na takvim se mjestima redovito nalaze tipovi koji jasno daju do znanja da ih zanima samo seks, ali ja se jednako redovito zaljubim pa sjebem i to jebanje. Koje je u većini slučajeva bilo sasvim solidno.

Osim s autorom ovih priča. U njega se nisam zaljubila jer je moja best frendica bila zaljubljena u njega već mjesecima, ali mu to nikad nije rekla i nikad neće. Pa sam pomislila zašto ga barem jedna od nas dvije ne bi pojebala.
Ohladi curo, smatram se kučkom prije nego što je Aleks uopće počeo pisati ove priče tako da poprilično kasniš. Da, i ja isto mislim da zbog ovoga ne zaslužujem bit sretna. Ti savršena curo koja me osuđuješ. Koja znam da si barem jednom u životu pomislila isto samo nisi bila dovoljno drolja da bi to i napravila.

Iste smo. Isto si lažemo. Iste instagrame imamo. Isto nismo sretne. Iste smo.
Uglavnom, sada znate zašto je plan propao.

*(i) – imaginarno
*

Dio 7.

Novi dan. Novi plan.
Čekaj malo. Kakav novi plan? Da se ja ovdje ubijam, a on se isto nije javio jučer cijeli dan?

Pa nema šanse! Idem si na frizuru i onda prošetat’ po Maksimiru kao da imam psa. Neka on bude malo taj koji planira.

…

Nisam bila na frizuri jer niti jedan normalni studio petkom ne prima to isto popodne plavuše koje nemaju ideje što bi zapravo. Šetnja je također propala jer sam shvatila da šetati se solo Maksimirom bez psa nije cool nego depresivno. Plus *nedajbože *da me netko vidi tako jadnu. Mislim jesam, ali nema potrebe da to itko vidi. To sam i napisala. Ne trebaš mi ti da mi to misliš dok čitaš ovo.

Prestati ću pričat sa tobom, samo se živciram.

Dio 8.

Evo, čekao sam 3 dana da se javim za drugi dejt baš kako su mi frendice koje su sve single i nesretne savjetovale da moram. Jer tako je jednom scenaristica Seksa i grada napisala da je pravilo.

Buhahaa, kakva je ovo poruka?

Ajde smatraj da je fora i drugačija i zaslužuje drugi dejt. Nadam se da će pomoći takvom smatranju činjenica da drugi dejt uključuje hranu.

Ovo ti je trebala biti prva poruka.

Ja smatram da je.

Puno je ovdje smatranja, a premalo te obećane hrane.

Slažem se.Ja nisam jedan od onih koji imaju planove za vikend već sredinom tjedna tako da ja sam free večeras ako si za hranu, khm, mislim drugi dejt.

Free sam.U 8h kod parka?

Savršeno! Taman ogladnim kako treba da ne ispadnem pičkica kad pojedeš više od mene. Nisam te nazvao debelom, sebe sam nazvao pičkicom, samo da to ustanovimo.

Buahaha, kako se mali spasio. Ajde ajde, dobro si to napravio.

Dio 9.

Dan je nedjelja, ljeta Gospodnjeg 2019. (upravo sam guglala piše li se ovo “gospodnjeg”
velikim ili malim g)

Ova dama je dobro nahranjena i pojebana. I očito vulgarna, ali u onom sam feelingu da sve mi je tako dobro, da nemam potrebe za ušminkavanjem. Samo reci kako je. Nama to ženama ne ide baš, uvijek ispadnemo vulgarne. Ne možeš biti dama kada si u prošloj rečenici napisala “nahranjena i pojebana”. Samo si ti laži da možeš.

Pojela sam dovoljno da on ne misli da sam neka fina damica, ali previše za seks nakon. Sva sreća da nije jedan od onih odraslih i zrelih ljudi koji ima svjetlo kraj kreveta pa nije bilo prijeko potrebnog uvlačenja trbuha nego sam opušteno mogla dat’ i primit’. Vulgarnost se nastavlja.

Sretna sam. Neka sam si malo.

Nisam prespavala, ali ostali smo toliko dugo budni da kao da jesam. Nisam spavala ni kad sam došla doma. Večeras idem na cugu sa Megi i do tad isto neću spavat. Toliko sam nabrijana da ću ići raditi. Mhm, i to ne ono pospremat stan radit jer izbjegavam stvarni rad – nego ću ići radit stvarni rad!

Frajer me zove? Zar ljudi to još uvijek rade? Bez najave? Ok, malo čudno, ali javit ću se…

Dio 10.

…

Nemoj mi sada šutjet. Di je ona koja je otišla jer nije mogla ostati zbog “frendice”, di je ona zajebana treba koja me blokirala…(fuck, ja sam dno..)..di je ta treba?

David me nazvao prije 5 minuta. Saznao je sve. Ja šutim već milijun minuta. Koja sam ja glupača. Ovaj put stvarno.

Nemoj sada misliti kako si glupa, samo se bojiš. Zato ispadaš glupa. Ne moraš u svakoj priči ispast cool. Ne moraš imati odgovor na sve. Zašto se konstantno praviš da je sve ok ako na Instagram staviš meme i ljudi komentiraju da oni isto tako? Svi ste isti, svi ste glupi, nitko nije sretan. Svi ste zajebani, a nitko nije hrabar da bez sarkazma kaže nekom od svojih prijatelja da je loše, da mu treba pomoć, da mu treba toplina. Imaš li uopće takvih prijatelja? Nadam se da imaš jer trebaju ti. Kada budeš ovo prepričavala prijateljicama reći će ti ma tko sam ja, koji kurac serem, imam li ja uopće jednog prijatelja. Imam prijatelja i imam takvih prijatelja, no meni ne trebaju. Jer ja nisam analizirao naša dopisivanja. Ja kad sam htio se javiti sam se javio, kad se nisam javio sigurno sam radio nešto i razmišljao o tome da ti se želim javit. Onda sam se i javio, makar bilo 7h ujutro.Tako se to radi. Čujemo se Morena. Htio bih još samo reći da jedino pravo iznenađenje je što mi nisi sada poklopila. Iskreno, mislim da nije zbog šoka, prepametna si da bi te moje riječi šokirale. Mislim da nisi poklopila jer si ih napokon bila spremna čuti. To je napredak. Da sam bar onaj sljedeći u kojeg ćeš se zaljubiti, a ne ovaj koji jesam. Uživaj.

Dio 11.

[nedjelja navečer]

– Slušaš ti mene?
– Sorry Megi, slušam, samo mislim da sam se upravo sjetila što sam sanjala sinoć.
– Ja se nikad ne sjetim, šta si ti sanjala?
– Da me David nazvao i održao mi lekciju.
– Uuuu, zvuči kao dobar san.
– Hahaha, a glupačo, ne tako!
– Se javio nakon one večeri kada je skužio da si ga blokirala pa odblokirala?
– Nije ne.

Vidjela sam ih. Zurila sam. Izgledaju sretni. Kučka sam pa kažem da ‘izgledaju’, a zapravo jesu. Na njemu to se ne vidi, ali cure ovaj pogled ne znaju sakriti. Onaj kada se zajedno smijete, ali ti ne zatvoriš oči jer želiš uživati u pogledu. Želiš uživati u toj pokretnoj slici njega kako se smije sa tobom. Smiješ se i ti i sretna si, ali želja da ga gledaš kako ga usrećuješ je jača od želje da se prepustiš smijanju kao i on.

Mi se prepustimo kada on nas zagrli i kaže da smo lude i savršene. Tada mi zatvaramo oči i u njegovom zagrljaju tonemo još dublje u njegovo srce.

No i ja sam sretna. Ne sa ovim mojim nego jer me nisu vidjeli kako zurim. Da bar nitko nije.

Prestani mi govoriti da me obožavaš i da sam slatka. Nije ovo film da mi takve stvari govoriš. Želim da se ljutiš, da me mrziš, da se dereš na mene da ja mogu na tebe!

Prestani se ispričavati kada to trebaš. Budi tvrdoglav, budi nedokaziv. Prestani vjerovati u to tvoje ‘što mi vrijedi da sam u pravu kada nismo sretni’. Odjebi sa tim zrelim ponašanjem. Napravi sranje neko nakon kojeg kad se jebemo se i mrzimo. Čisto taman da dok me jebeš da vrištim u jastuk. Da vrištim jer svršavam i jer mi treba da vrištim!

Mrzim što toliko ti se pokorim kada mi kažeš da prestanem. Znam da sam u krivu, uvijek sam u krivu. Jer kad sam u pravu ti se toliko brzo ispričaš da bi bila prava kuja da ti ne oprostim. A ja volim biti kuja, pali me to, pali me kada me jebeš kao kuju više nego kao svoju curu.

Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.

Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.

Ne daj mu da te jebe. Jebu te oni koje sutra više nećeš vidjeti. Daj ovom da te ševi. Jer oni koji ševe ti ližu sise i grizu vrat. Jebači misle da je dovoljno te udariti po guzici. Drugi ti se smješkaju i šapuću koliko uživaju u tebi dok prvi ni ne uzdišu. Odjebi prve, poševi se.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2016/11/goodmen.png
– I let him talk to them.

– Didn’t he say they were gone?

– He lied.

– You say that with a smile that is so him.

– I know.

– There it is again. You are becoming more and more like him and I’m not sure I like that.

– You’re wrong, I’m becoming more and more like me.

– I still don’t like it.

– Then you don’t like me.

– If he still talks to them, how can you be so sure he is still yours?

– He’s not mine, I only love him.

– Gotovo je.

– Molim?! Zašto si prekinula?

– Kako znaš da sam ja?

– Da je on prekinuo bila bi ljuta, a ne tužna.

– Nisam tužna.

– Ok, nisi.

– Pa nisam!

– Što je napravio?

– Ništa.

– Nešto sigurno je.

– Nešto lijepo.

– Šta to nije dobro?

– Nije…

– …jer…

– Jer kako da budem hladna i kučka prema nekom tko mi radi lijepe stvari.

Prestani biti sve ono što do sad me plašilo i od čega sam bježala. Prestani biti tako opušten dok rušiš sve moje zidove koje su sa mnom toliki gradili. Ni ruševine te ne dotaknu. Nakon proloma buke ti se ni ogledaš oko sebe dok sa smiješkom mi se još više približavaš.

No ne uzmičem, sa strahom, ali sa smiješkom te promatram da vidim dokle ćeš tako opušten doći. I bahat. Nakon zidova dolazi drama, a to tako opušten nećeš moći. Ali već te vidim. Zatovrenih očiju kako spreman si na sve. Na oluje i kaos, ali to nisam ja. Žao mi je, ali tamo gdje druge su te zasule ja ću te izazvati.

Tvoje zatvorene oči otvoriti će roj mojih misli i tada moj smiješak će posustati, a strah potpuno preuzeti. Želim te. Želim da se ne obazireš na ništa i da čuješ onu jednu pomisao. Volim te.

Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.

– Gdje si ti?

– Još sam kod njega.

– Molim?! Pa di je on??

– Na poslu.

– I ti si ostala?

– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.

– Daj ne seri!

– Pa kako ti nije bed?

– Pa nisam se ni snašla!

– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?

– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.

– Hahaha, ti si kraljica.

– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.

– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!

– Mislim da je taman.

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.

Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.

Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.

..

Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.

..

Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.

Riječi su djela kukavica.

To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.

Osjećam se kao da nisam žensko. Sad se čak osjećam kao da nisam ni ljudsko biće. Od svih prijateljica koje me okružuju, od onih iz salona do onih sa posla pa i onih iz djetinjstva ni jednu ne mogu ubrojiti u skupinu kojoj bi ovo rekla. Zato i govorim Internetu, a ne osobi.

Fali mi njegov dodir. Nije ono prekinuli smo pa mi fali sex, koji je bio jedino dobro, iako jesmo prekinuli. Fali mi on. Fali mi da sam njegova. Ne treba mi da mi kaže da sam lijepa to znam i sama, ni da nam skuha i to mogu. Ne treba mi da me vodi negdje jer avantura mi je drugo ime ni sa mnom da ne radi ništa jer znam biti sama.

Treba mi da me jebe, to ne mogu sama, a i nismo prekinuli, ostavio me.

Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉

Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.

Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.

Nemoguće je ne pomisliti da je stvoren za mene. Nemoguće je ne osjećati se kao jedina žena na svijetu dok on me gleda. Nemoguće je da barem jednom mi ne izleti kako nitko ne razumije kako on mene voli jer on mene voli više nego bilo tko bilo koga ikada.

Voli me taman. Znam, zvuči loše, ali taman toliko mi treba. Taman toliko da zauvijek budemo zajedno, taman da svaki puta kada mi se zavuče pod majicu zatreperim, taman da kada god pomislim da sam ispala glupa on kaže da mu je to najdraži naš trenutak ikada.

Zna on što mi radi, a ja ne mogu vjerovati da zna jer ja ne znam kako. Svaki puta kada ode ja se pogledam u ogledalo i upoznam novu djevojku kako mi se smiješka. Ova nova zna da obožava osjetiti njegov dlan na svojim usnama i prigušiti svoje uzdahe dok ona koju sam upoznala večer prije nije na to nikad ni pomislila. Više mi sviđa ova nova.

Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.

On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…

– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.

– Pa što onda?

– Što ti želiš?

– Ne znam…

– Sada želim da mi prestaneš lagati.

– …ne smiješ to raditi ljudima!

– A što im to radim?

– Čitaš im misli.

Kako je znao da ću ga zamrziti. Zbog toga ga mrzim još više. Uvijek mora biti u pravu. Ajde se jednom posvađaj kada ne znaš sve činjenice i detalje unazad milijun godina. Prestani sa tom savršenom ravnotežom rađenja stvari koje imaju kozmički smisao i potpunu besmislenost. Prestani jer mi ideš na kurac jer uvijek izgledaš kao da napreduješ. Shvaćaš i one koje sam mrziš. Mrziš ih, ali ih shvaćaš. Pa tko to radi. Odjebi sa time.

Zato te i sve mrzimo. Jer se ne opravdavaš nego tražiš ono koliko daješ. A jebi se, ali tražiš previše. Sve mi to shvatimo tek kada počneš tražiti samo ono koliko zaslužuješ. Tu znaš da si šupak jer čak i ne tražiš nego kada ne dobiješ budeš razočaran. I onda sam ja u kurcu jer znam da ti to treba i da sam ja ta koja ti to treba dati, ali ne mogu ja to. Ni jedna ne može i zato te mrzimo.

Prestani se ne javljati kada ti kažem da više ne želim čuti za tebe. Budi kao svi ostali i gnjavi me, želi me pojebati jer sam bila drolja svaki puta kada smo se jebali, ali nee. Moraš ti biti sav cool i imati sve posloženo u glavi i govoriti stvari poput:

“Zašto da ti se javljam kada te samo ljutim i negativu ti stvaram.”

Da, nabrijana sam uvijek kada mi se javljaš i kao pričamo normalno, ali onda ja popizdim zbog nečega i svađamo se. Sjebana sam i kada se svađamo ja sam sretna jer pričamo. Ali ti onda opet govoriš pametne stvari da to nije zdravo i da trebam to rješiti i onda ću moći zaspati bez da zapalim prije spavanja. Trebam, ali neću jer sam sjebana, jer nismo svi ti da kada ti ljudi naprave grozote ti shvatiš da bolje ne znaju i nastaviš boljim putem i spavaš mirno, sretan si i zdravo nas sve voliš.

Odjebi.

Koji puta se zapitam jesam li ga zamislila. Želim osjetiti kako moja ramena i vrat bocka njegova brada. Da upletem svoje noge u njegove i pretvaram se da nikad ne moramo napustiti krevet. Da osjetim kako podiže mi spavaćicu i uzima me. Iznova se svaki puta iznenadim koliko ga moje tijelo već očekuje, a još sam u polusnu. Poljupci se pretvaraju u ugrize, a moja zijevanja u uzdahe.

Da bar je tako danas bilo, ali danas je morao ranije od mene se probuditi tako da dobila sam nedovoljno pažnje i mrzim ga. Mrzim što stvari ostavi na jednom mjestu kada smo kod mene. Kao da ne želi poremetiti, a ja želim upravo to. Želim dokaze! Želim da gdje god da se okrenem da vidim njega jer toliko mi nedostaje. Jedino što imam je mokri ručnik od njegovog jutarnjeg tuširanja i čaša vode kraj kreveta iz koje zajedno smo pili.

Da kriminalisti dođu ne bi ni na tren pomislili da je on moj. Da imam nekoga tko me pretvorio u svoju princezu i ispunjava mi sve što poželim. Ispunjava mi dan svojim pogledima, a tijelo sobom.

Znate što pričam. Onaj osjećaj koji ti govori da on te zaslužuje.

Trebao mi je jedan takav. Trebao mi je da shvatim tko sam. Da krenem da radim ono što mogu. Trebao mi je jedan takav da mi kaže da me voli, ali da može da nastavi da me voli samo ako počnem da dokazujem da sam ono u što se zaljubio. Da ne prihvaća moje ne želim. Da me prebrzo upozna i uvijek prepozna kada odbijam iz straha. Trebao mi je jedan takav da postanem žena. Da me tretira kao da me ne treba, a pokazuje da bez mene ne isplati se živjeti, a ja da vjerujem u oboje. Jedan koji će mi pokazati koliko me oni prije nisu bili vrijedni. Jedan čiji vrtlog života me ne uzima i zavrćuje dok ne poznajem niti jedan smjer već me samo lagano uzdiže kada god mi zatreba. Jedan koji zna da mi treba kada ni sama to ne znam. Trebao mi je jedan takav koji će mi reći da ne serem prije nego što uopće se uspijem naljutiti. Da kada me on uhvati za bokove se ne osjećam jeftino već željeno. Trebao mi je jedan koji me pogledom može ukoriti. Jedan zbog kojeg uvijek želim biti najljepša. Da kad me i samo okrzne dodirom da zadrhtim. Da uvijek osjećam da moram da se trudim. Jedan koji me vodi, pokazuje, najbolje jebe i kruhom hrani.

Trebao mi je jedan takav kojeg ću ostaviti i srce mu slomiti toliko da ga iz muškarca opet u dječaka pretvorim.

– I sjebala sam.

– Što je bilo?!

– Pa rekao mi je da me voli, a ja ništa.

– Ali pa voliš ga…

– Što misliš da ja to ne znam?!? Nisam rekla da ga ne volim nego da sam sjebala!

– Pa možeš mu reći da ga voliš…

– Jooj, znam da mogu, ali ne znam… On će to meni reći ponovo.

Ništa nas snažnije ne gura da mu se predamo od njegove iskrene namjere da nas ne kontrolira. Sve to znamo. Dok mu pričaš o sebi i čekaš reakciju, a jedinu koju dobiješ je smiješak jer te dodatno upoznao, a ne osudu da ti to ne priliči svima nam kroz misli prolazi jedna jedina misao: ‘Uzmi me!’

Uzmi jer tvoje je, zapovjedi mi pozu u kojoj želiš da te zadovoljim i gurni me preko granica do koje nikad ni dotaknute nisu. Postavi nove granice, zapravo nemoj ih ni postavljati. Samo sruši te pregrade i zidove i do zadnjeg trena nas ne usudi se ni usporiti.

Ne postavljaj pitanja, ne otvaraj oči, samo nastavi. Želim ti biti jedina, a jedina mogu ostati samo ako postanem, – najbolja. Reci mi, pokaži mi, uzdahni kada pogodim. Odvedi me tamo gdje neću ni prijateljicama priznati da sam bila. Tamo gdje će mi misli biti svaki trenutak kada nisam kraj tebe. Gdje svaki korak će biti uzbudljiv i zaustavljati dah jer prvi puta sam ovdje. Prvi puta osjećam se slobodnom, a tako tvojom. Nema zidova, nema prepreka, nema mojih ali, možda, ipak, ako već samo da, da, da i još!

, a drugo je biti samo njegova drolja. To je ljubav.

Mislim da mi je jučer rekao da me voli. Ne znam jer nije rekao ‘volim te’. Rekao je da se opustim, da ne moram toliko grčevito svoje prste ispreplesti njegovima. Pogledao me i sa smiješkom me poljubio u obraz. Učinio me tako malenom, tako sigurnom.

– I ja sam želio ti svakih 10 minuta ti poslati poruku da mi fališ. No ne znam kako reći to na toliko načina jer svaki puta mi drugačije fališ i kad kažem drugačije mislim sve više i više. Jer te sve više i više nema kraj mene. Nije da te moram stalno imati kraj sebe jer to bi bilo posesivno, ali želim te imati stalno kraj sebe. To zvuči manje opsesivno.

Sada kada znam da je prevario gledam ga drugim očima. Hoće li prevariti i mene? – ne možeš bez da se to zapitaš.

Kada mi je ispričao svjesno sam odgurnula poriv da zapalim jer nisam željela se odati. Odjednom sam se našla na rubu litice sa koje sam već jednom skočila. Odjednom u glavi sam zamišljala taj scenarij kako se to odvija. Prilazi mu neka tamo, šapuće pripito dok ga već dira kako samo ja smijem, a on ju ne odguruje nego usne mu se razvijaju u smiješak, a njene napuštaju stranu njegovog lica i prilaze tom smiješku kako samo ja smijem.

– Svi ste isti. – ajme ne… ovo je bila greška reći na glas. Sada sam zajebala.

– A da? – ok, ovo je rekao sa smiješkom, možda nisam previše zajebala. – Ako smo svi isti zašto nisi kod nekog drugog prespavala, zašto nisi sa frendicama na kavi nego u mom krevetu tražiš pozu gdje ćeš svojim tijelom dodirivati što više mojeg dok gledamo serije?

Ne znam ovaj odgovor. Mislim znam, ali zna i on da ja znam. Osjećam kako me čita. Ne mogu se sakriti. Ne mogu sakriti taj glupi poriv koji se pretvorio u razlog koji me nagovorio na tu rečenicu.

Oči mi se šire sve više dok glavom mi zuje rečenice. Poljubi me. Prigrli me sebi. Reci mi da sam glupa. Lupi me po guzi kao što radiš kada glumiš da se ljutiš, a zapravo sam ti slatka.

Što ja to radim? Pa ne može čitati on misli.

Ali može. Jer dobila sam po guzi, uz pitanje – Želiš ponoviti to? – a onda me uzeo k sebi i poljubio taman kraj uha da jednako osjetim i čujem taj poljubac.

Shvatila sam što će se dogoditi ako me prevari. Dogoditi će se prekid sa njegove strane jer jedino tako se može nagovoriti da me ostavi iako me još voli. Jer ja sam njega prestala odavno voljeti ili barem to prestala mu pokazivati.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/06/doctor.jpgI’ll be there for you.

Moram prekinuti sa njim. Moram biti još jedna koja će napuknuti to jedinstveno srce. Već je prekasno jer sam najzaljubljenija ikad. Postala sam jedna od onih koja drugima priča kao da prva ikad sam osjetila ljubav. Odlazim od svakog razgovora misleći kako oni ne kuže.

Čudno je isprva kada ti kaže da je on taj u vezama kojeg se ostavlja. Pomisliš da je u pitanju mračnost nekakva. Tajna ili mana koja svu sreću upije.

No shvatila sam da upravo ono što upije sve je njegova najveća vrlina. On ne može stati. Uvijek mora kretati se naprijed, postići više, bolje. Kao da lebdi, no uvijek se naprijed kreće. Ne vidiš kretnje, samo osjetiš da sve više i više osjećaš da te vuče. Sa smiješkom, sa riječima koje samopouzdanje izgrade u fantastične dvorce dok drugima ono živi u kućama u redu.

No to nisi ti. To je prekrasna vizija koju on ima o tome što ti možeš biti. To je laž.

Nitko ne može sve. Nitko ne može, samo on. I to je laž, ali ne mogu u nju vjerovati i osjetiti njega blizu sebe. Jedina utjeha mi je to što znam kada ga se slomi on osnaži još više. Postane još privlačniji, još brže se nauči zavući pod kožu.

Ja ne znam pričati priče, uvijek se svedu no to da ih završim sa trebao si biti tamo. No jedina priča sa njime koju imam, kako god je ispričala i tko god ju slušao, taj se nasmije. Kao da sama njegova prisutnost u priči joj daju tu moć da izmami ljudima osmijeh na lice.

Kaže da ga sve bivše mrze, ali kao da ne razumije što to znači. Ne mrziš nekoga do koga ti nije stalo. Ne mrziš nekoga od koga misliš da možeš bolje. Mrziš samo one za koje duboko u sebi znaš da nisi dovoljno dobra, a njega sve mrzimo.

http://suicidevoluntary.aleks.lol/wp-content/uploads/2015/06/pidjama.jpgMy top

Nosimo zajedno jednu pižamu. Njegov gornji dio je na meni, a donji još uvijek na njemu iako ga toliko cesto skidam da se pitam zašto ga uopće ponovno svaki puta oblači. Mislim da mi pokaže da svaki moj dodir cijeni kao da je prvi. Imam osjećaj kao da je, svaki puta kada mu se približim na trenutak, samo u mislima, zadrhtim prije nego li ga dotaknem tijelom. Želim da nam tako zauvijek bude. Prvi dan kada ne bude znati ću da me prestao voljeti, ili ja njega.

Ostavila sam ga jer sam uz njega osjećala kao puno gora osoba nego što jesam. Pa što ako se koji puta napijem da malo zaboravim na sve?

Ne možemo svi biti jebeno savršeni i rješavati probleme na zdrav način kao i ti. Nisi ni ti savršen, ali tako se ponašaš samo da me baciš u depresiju što pušim, pijem i ne zovem doma koliko bi trebala.

Ako sam što najviše mrzila je to kada si na tako jednostavan način objasnio probleme i dao mi rješenja. Kao da sam dovoljno snažna da to napravim i rješim. Nismo svi kao ti, nismo svi skulirani i ne možemo svi tako otvoreni biti. Sjebali su nas oni prije tebe. Tebe čak i nitko nije sjebao. Ma i je, ali ti si to rješio, ajde super.

Ne mogu ja to, ne mogu biti sa nekim boljim od sebe.

– Stavi ruke na leđa.

Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.

Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.

Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.

Ljubav je kada gdje god da se ogledam osjetim da me voli. Da ako u bilo kojem času posrnem on će me primiti. Od trena kada je moj vlak pristajao na stanicu gdje me je on očekivao sam osjetila njegovu želju za mnom. U brzini nije mogao razaznati moje lice iza brojnih prozora, ali ja sam njega jasno videla. Kao da mi je srce pokazalo gde stoji. Stoji i pogledom me traži iako ne zna kojim vlakom dolazim. Nema mobitel u ruci i ne ubija vreme do mog dolaska. On je moj također. Sebično ga imam no ne držim ga.

U svakom trenu vožnje njegova ruka traži moju ruku ili bedro da me ima. u trenu kada ulazimo u njegov stan vidim da sve je kako volim. Kako oboje volimo. I zbog toga ga volim. U kupatilu me čeka najmirišljaviji sapun, zna da sam ovisnik. Čeka me i čisti, jednako mirišljavi peškir, ali ja uzimam njegov. Recite što hoćete, ali taj čovek ima ono nešto posebno i ja želim svaki komadić tog tela.

Pitam se, kako sam uspela da ga prestanem voleti?

Imaš tamne oči. Najtamnije od sviju u koje sam se istinski zagledala. Pališ me njima, a i strašiš. Samo kada Sunce je na vrhuncu mogu pratiti tvoj pogled iako misli ostaju nedokučive. Iza njih se skriva moć koja me može pretvoriti u curicu koja se boji riječ izustiti i ženu iza koje stoje salve neustrašive vojske.

Pitam se gdje si otpio tu moć, gdje u tvom životu je trenutak koji ti je otkrio tu tajnu.

Hoćeš li ikada me pogledom ukoriti što sam se previše približila, a nakon treptaja mi pokazati da si to želio svo ovo vrijeme? Jesi li jedan od onih koji je postavio zidove u nadi da će ih netko srušiti jer ti sam nemaš snage za to.

Bojim se da nisi. Bojim se da si ti jedan od onih o kojima legende se pričaju. Ratnici čija najveća snaga je u tome što su priznali svoje slabosti sami sebi i time ih iz zamki pretvorili u savršeno oružje.

TI nećeš smrću nestati iz mojeg života. Tebe će tvoja potraga odvesti od mene. Izmaknuti ćeš me iza sebe kao da sam malo dijete koje se našlo između dva lovca spremna na duel. No drugog lovca samo ti vidiš. Nama je ono samo obris ili osjećaj koji nas preplavi u najrjeđim trenucima. Tebi je jasno poput jednog od nas. Ono ti nije samo obris u daljini. To biće koje te sili da u trenu potrčiš ostavljući sve iza sebe. Mene.

No preboljeti ću te. Preboljeti ću te tako što ću te zamrziti. Tvoje bivše ljubavi su mi otkrile da to je jedini način da dopustim smiješku da se ponovno nastani na mojem licu.

Nikad nisam pričala o sretnim završetcima. Moj život su bili moji snovi, a snovima se nikad ne upravlja. Vjerovatno je to bio razlog zašto sam uvijek voljela ono tvoje “svejedno mi je”. Vjerovala sam da usitinu je potpuno svejedno sve dok ja sam uz tebe. Istina, možda bi voljela da si mi to koji puta i rekao, ali to bi onda vjerovatno uništilo tu čar.

Kao da si znao da ćeš ti biti taj koji će moje djevojačko srce osloboditi od te ljuske monotonosti i svakidašnjice. Znao si da sam tvoja i samo tvoja. Tvoj pogled nikad nije pratio moj lik, ali sjećam se svakog puta kada si me jednostavno zgrabio i odvukao od nekog naivnog dječaka željnog flerta.

Obožavala sam amplitude tvoje požude. Sjećam se kada si po prvi puta zario zube u moj vrat. Veoma je vjerovatno da extrem bi bio drukčije prenesen do mog uma da tvoj ugriz nisam popratila vriskom i silovitim grčenjem. Kada su glasnice ponovno počele propuštati zrak i tvoj stisak je popustio, proporcionalno.

Bilo je i slučajeva kada bi te molila da nastaviš ti bi usporavao, obrnuto proporcioalno.

I wanna be the object of your frustrasion and your lust.

we break up to make up,

we make up to make love,

we make love to hate fuck.

Kada bi barem svijet bio velik poput tebe. Opet okrugao. I ništa od krvi i mesa ne bi bilo popraćeno sumljom i strahom u mojem umu.

Da bar imam srce od metala stvoreno. Tada bi mogla preći granicu. Opet nesavitljivu. Samo tada nikad ne bi znala da bi pored mene jer ono ne bi ubrzalo na tvoj dodir ili sam dah, a ja oči neću otvoriti. Ne dok si ti kraj mene, nikad.

Čekala sam dugo na nju. Čak i očekivala sam nekakav znak koji bi protumačila kao poticaj na tu davno donesenu odluku, ali ništa nije dolazilo. Ribari to zovu bonaca. Potpuna stagnacija, nemilosrdno nepostojanje bilo kakvog pomaka. Svi vjetrovi prostrane ruže udahnuli su, i čekali. Čekali su sa mnom taj pomak da bi iz svojih pluća zrak, bonacu, istjerali.

Kasno smo legli tu noć. Mogla bi reći i da rano je bilo. Bez riječi smo se povukli iz sobe u kojoj krhotine još uvijek krasile su parket. On je krenuo prvi, poput nekog čudnog vođe kojem volja i nada su poriv za naprijed, ali nesigurno držanje otkriva tu ranu koju sam si je nanio. Nalik na ostarijelog poglavicu čije vrijeme nikako da prođe. Pogledala sam još jednom te posložene crne i bijele tipke i odlučila da jednu ću ipak sačuvati, samo koju. Crnu ili bijelu?

Odlučila sam se za crnu. One čekaju u pozadini i vješto stapaju se sa drvetom cijelog instrumenta, ali ključne su jer bez njih, note ne postoje. Naravno postoje one jednostavne, melodične, ali ne one od kojih remek-djela su satkana.

Dok njegov pogled nije se obarao na moj lik vješto sam tipku pod jastuk stavila. Posrnula sam kao lopov. Tako gruba riječ iskorištena da bi me opisala. Još u mojem domu! Naravno, u mojem. Prekidam sa svojim, on je naš. Osjećaj koji me prepljavlja je onaj kojim legende upravljaju. Velikani koji svoje životne pravce na hartiju stavljaju. Kao da će ovo jednoga dana obilježiti moje postojanje. Ne vjerujem. Ja sam bonaca. Ja sam obrnuta proporcija Bermudskoga trokuta koja čezne da tsunami postane. Da iz mojih njedra snaga se proširi. Val promjene. Možda sutra.

Svoju težinu na madrac smo prostrli i on me zagrlio dok sam ja njemu okrenula leđa. Moje buntovništvo bilo je još i tada obrnuto proporcijalno.

Upitala sam ga.

– “Je boljelo?”

– “Jeste, ali manje nego tebe.”

– “Kako samo to možeš znati?”

– “Ja nisam taj koji ima tipku uspod jastuka.”

Ovo je ulomak iz biografije Irine Rastnikov. Tu večer muž je pred njenim očima u komade rascjepao obiteljski, skupocjeni koncertni klavir da bi imali za ogrijev jer drugo nisu imali zbog nedostatka novaca. Tokom sljedećeg tjedna Irina je počela pronalaziti ljubav u baletu da bi samo nakon nekoliko godina otkrila svoj urođeni talent i u sljedećem desetljeću postala jedna od najvećih plesačica svih vremena. Muž je umro u snu one iste noći i u njegovu čast podigla je svjetski poznatu školu baleta pod njegovim imenom – Škola baleta Aleksandar.

– “Evo ga netko sa kime bi rado pokisla” – rekla je iako je jedina struna povezanosti sa predhodnim rečenicama bila u spomenu kiše jer dečki nisu okupirali njihove umove, barem ne do ovih trenutaka. Sve tri su ga uljudno ispratile pogledom bez ijedne izrečene riječi. Sigurno bi i on primjetio taj nagli val tišine da u svojim ušima nije nosio slušalice bez kojih nije napuštao svoj dom.

– “Je izlazi sa kime?” – upitala je druga djevojka djelić sekunde nakon što im je on izašao iz užarenog vidnog polja.

– “Ne, nisam ništa čula osim uobičajenih izmišljotina koje moram slušati od onih kretena sa kojima se druži svaki puta kada ih onako u prolazu upitam. Ona Ivana je bila zadnja, sa kojom nitko ne zna zašto je bio, a mislim ni on.”

– “Ma nije mi jasno kako tako neki super dečko se uvijek spetlja sa najvećom seljankom koja niti ne zna što ima!” – izustila je treća djevojka kojoj su to bile prve riječi od njegove pojave.

– “Super dečko?! Odkuda sada to? ” – iznenađeno ju je prijateljica upitala – “Pa ja bi bila sa njim samo da mogu dobro ugristi tu njegovu guzu i provjeriti priče o njegovom jeziku.”

– “Paa…..to sam i ja mislila. Guza i jezik, ništa više.”

Nesigurnost je okrunila njen posljednji odgovor tako da su se inkvizitski pogledi prijateljica zaustavili trenutak, duže, na njoj, a zatim okrenule se jedna drugoj i nastavile naklapanja dok je ona utonula u svoju dnevnu dozu sanjarenjenja.

Toliko puta bila je u njegovoj blizini i još toliko više puta izašla zajedno sa njime i njegovim društvom van, ali nikad nije uspijela započeti razgovor, smislen barem, jer rečenice poput: “mi daš gutljaj?”

, “pridržiš mi torbicu”, “imaš li žvakaću?”, “koliko je sati?”, “mi posudiš 5 kn?”…..ni pod koju cijenu se ne smiju računati.

Jednom je ipak, skoro, imala priliku da ga u popunosti osvoji, ali kao i sve do tada su se izjalovile baš iz onog istog razloga zbog kojeg je ona toliko željela započeti taj razgovor.

Cijeli tjedan je planirala sa svima u društvu i uložila sav svoj trud da na kraju ispadne da on mora doći po nju, samo nju. I uspijela je. Bližilo se 22 sata i on je svaki trenutak trebao pozvoniti na njena vrata. Znala je da je drukčiji, ne čudan niti eksentrčan već nekako svoj, i da preferira točnost od steriotipnog ženskog kašnjenja stoga je već u 21:37 bila potpuno spremna i upravo radila na “final touch-u”. Svi koji su ga poznavali znali su da informatika je njegova strast i tako ga je ona odlučila tom kartom privući. Otišla je do devianArt-a i kopirala već, prije nekoliko dana, izabranu sliku. Postavila ju kao pozadinu na desktop-u i na winamp-u pustila Shirley da stvori savršen ugođaj.

21:57 – taman!

Nakon koje minute zvono na vratima se oglasilo i njegov lik nakon “samo da uzmem torbicu, ali ti sjedi da ne stojis bez veze” je pronašao svoje mjesto na kauču, odmah pokraj stola sa računalom. Promatrala ga je sa leđa poput skorog plijena i sa razornom nestrpljivošću očekivala trenutak kada će ugledati pozadinu na njenom računalu.

…

Ništa od toga. Vidjela je da je uočio mamac, ali nije zagrizao. Odustala je i dozvala ga već sa vratiju da krenu. Pridružio joj se i nadodao:

– “Žao mi je što već nekoliko tjedana si tužna.”

– “Molim???” – riječi je popratilo lice svo iskrivljeno u čuđenju.

– “Pa Only Happy When It Rains je bilo na repeat-u, zar ne?”- lagodno je odgovorio.

– “Aha, to!” – polako joj se lice vraćalo u normalu – “Ma to sam slučajno kliknula na crop file umjesto na remove, a nije mi se dalo opet sve vraćati jer sam se žurila da se spremim na vrijeme.”

Sa zamjetnom spontanošću odgovorila mu je i to ga je vidno inpresioniralo, ali zbog radnje zaključavanja vratiju ona to nije primjetila i, i dalje bila u uvjerenju da njen plan je već duboko ispod površine uspjeha.

– “A i moram pohvaliti tvoj ukus u izboru wallpapera, nisam znao da si deviant.”

– “Ma nisam, ali načula sam da si pričao sa Marinom o tom site-u pa sam ga odlučila posjetiti i odmah ga stavila u bookmarks.”

– “Bookmarks? Koristiš Firefox?”

– “Da, da iako sam to isto prečula u nekom tvoj razgovoru….”

Noć se nastavila, kao i njihov razgovor. Ubrzo nakon kretanja automobila ona je vješto promjenila temu jer da su nastavili tim putem ispala bi potpuna neznalica jer ipak je on bio cijenjeni designer, a ona tek korisnik.

Mislila je da će ga izgubiti na plesnom podiju u klubu jer iako je bio nekako povučen obožavao je plesati, a to je značio njihovog razgovora, ali zapravo zančio je samo prekid. Kada se odlučio osvježiti dočekalo ga je piće, omiljeno, dodano iz njene ruke popraćeno zavodljivim osmjehom i riječima:

– “Daj, daj uzmi, ne budi jadni macho-man nego dopusti curi da učini sve ostale ljubornim.”

Prihvatio je piće, a potom i igru. Ples, osmjesi i nadvikavanje u prepunom klubu bližili su večer se polako kraju, a njenu tugu skorom početku. Iako je podosta, ne samo dnevnih, sanjarenja vrlilo njenim umom realnost je također bila prisutna u dostatnoj količini. Odlučila je ovaj podhvat zabilježiti kao uspjeh i nastaviti dalje, možda istim tokom.

Našla se opet na suvozačevom sjedištu njegovog automobila, ali ovag puta zadnje sjedište bilo je popunjeno. To ju nije smaralo već je odlučila prihvatiti ono što jo život daje jer ipak ne dobiješ uvijek ono što želiš, već ponekad dobiješ ono što trebaš. Um je zaposlila sanarenjem, ali ovaj puta pravim jer izlazak ju je izmorio, a ubrzo u snom.

– “Ej, probudi se stigli smo.” – njegov mili glas potresao je njen čekić i nakovanj.

– “Gdje,..” – sanjivim glasom upitala je – “…kući?”

– “Da, kući.” – odgovorio je sa tragom vragolastog smiješka.

Izašli su iz auta, a on kao pravi gentleman odveo ju je do vratiju sa njom pod rukom. Nakon kratkog komešanja sa torbicom izvadila je ključeve i zamolila ga da on otključa jer ona stvarno nije bila u mogućnosti odlučiti koji je pravi ključ.

Otključao je, a ona ga je instinktivno povukla unutra. Ulazna vrata su se sama zatvorila i zaključala, a oni su ušli u prazna lift. Zagrlila ga je, iako to nije ju uspijelo održati na nogama pa ju je on pridržao, a ona ga je poljubila i na usnama ostavila ljepljiv osjećaj prozirnog sjalila. Trenutak poslije trgnula se, štoviše razbudila!

– “Ajme oprosti, ja nisam misli….slučajn….mi nismo zajedno, zar ne?” – upitala je nakon maha panike grickajući donju usnu i očima raširenijim od ustiju prije koji trenutak.

– “Ne, nismo zajedno. Barem nismo bili do prije kojeg trenutka.” – izgovorio je te riječi baš u svojem stilu i ponovno nanio svoje usne na njene.

– “Kako si znao?” – progovorila je nakon dužeg poljupca sa još zatvorenim očima u čas kada su se vrata od lifta polako otvarala.

– “Nitko slučajno ne klikne na crop umjesto na remove”- na što su se oboje nasmijali i usnama pripojenim izašli iz noćnog lifta u novi dan.

– “Ej, šta ti je? Mrzim ta tvoja sanjarenja!” – izjavila je prijateljica sa njene lijeve, a njene riječi bile su popraćene sa odmjerenim pogledom treće djevojke.

– “Ma ništa, zamislila sa sam malo.”