-Znači ona ne vjeruje da postojim?
-Tako je.
-Jesam duh?
-Više si poput vjetra. Tu si, ali nevidljiv.
-Ne seri.
-A dobro, onda ne postojiš.
-Hoćeš opet prestati piti?
-Mhm.
-Znaš da nisi alkoholičar?
-Znam, ali svejedno mi je bježanje.
-Ok, ali nemoj da bude kao onaj put kad mjesecima nismo pili.
-Ti možeš piti.
-Pijem ja, ali znaš da mi pijemo drugačije.
-Mi. Zvuči tako obično za ono što smo jedan drugome.
-Ovo tvoje je zvučalo..
-Hahaha, a znam. Al zamisli da jesmo gay.
-Oboje previše volimo ženske guzice.
-Oboje previše volimo tko smo da bi se mjenjali.
-Želiš se promjeniti?
-Želim biti voljen.
-Pa bio si.
-Hoću li opet biti?
-Čim počneš opet piti.
-Voliš ti mene i kad ne pijem.
-Volim ja tebe i kad sebe ne voliš.
-Sigurno nismo gay?
-Samo smo previše zajedno proživjeli.
-Idem ja malo proživjeti.
-Sutra?
-Da, da, nisam još spreman zaspati sam u tom stanu.
-Bit ćeš.
-Čim počnem opet piti?
-Čim opet počneš vjerovati u moje riječi.

Obično ovdje ćeš naći priče koje naslove imaju potpuno besmislene sve dok ne dođeš do kraja ili nekog određenog dijela. Ova nije jedna od tih.

Mislim da sam umoran. Trebam odmor od takvih priča. Mislim da trebam odmor od samog sebe. Prije je to značilo da bi pomislio da se malo poigram sa svojim životnim vijekom.

Već duže to znači da se isplačem i priznam si neke stvari. Da su me ljudi povrijedili više nego misle ili uopće znaju. Da sam premalo se trudio i sada žalim. Da bi volio da sam bolji prijatelj.

No u zadnje vrijeme kao da ne mogu zaplakati. Ne kao prije. Naivno sam jednom rekao terapeutu da to vjerojatno znači da sam puno sretniji nego ikad prije i teže dođem do razine gdje mi suze krenu.
Oboje smo se nasmijali.

Teže se i smijem. To me više brine. Znam da ću jednom pući i suze će već krenuti. No hoću li se opet nasmijati.