Nemam ništa od toga što su mi svi govorili. Bio sam sretan.

A sada?

Sada gledam te kako ulaziš u naš stan i više ne pogledaš gdje sam. Sada ne dobivam smiješak jer više nisi sretna što mi dolaziš. Sada ga on dobiva. Sada on dobiva sve.

A ja?

Ja sam počeo opet pušiti cigare. Ti to ne znaš jer me više ne ljubiš. Ja se čak ni ne trudim to sakriti. Ti ne bi primjetila ni da ih pušim u kuhinji, a ne na balkonu.

A mi?

Mi smo postali rutina. Mi uskoro ni u ovome stanu nećemo postojati. Mi ćemo nestati. Mi smo bili mi, a sada ste tu vi.

Sada iskreno. Boli, svaki put boli. No vrijeme je da ti odeš uz riječi da već neko vrijeme me ne voliš. To će se dogoditi puno kasnije nego sam ja primjetio da svaki puta kada slažeš odjeću to sve pažljivije radiš. Svaki puta zastaneš jer kroz glavu ti prolazi da ih pospremiš u torbe, a ne u ormar. Stvarno je ok, to ću ti čak i reći. Glupo ćeš me zagrliti i tek tada primjetiti da smrdim po cigarama. To će ti biti moj poklon. Jer ovaj prekid ja planiram puno duže od tebe. Tvoje prvo volim te sve je pokvarilo. Bilo nam je tako lijepo no ti si odlučila da me možeš voljeti i dati mi ono što nikome do sada nisi. Šteta.
No ti odlaziš sa mojim poklonom. Tom misli da smrdim po cigarama što prije nikad nisam. Krajnja potvrda da ja sam taj koji te ne voli kao prije i da dobro je što odlaziš.
Nema na čemu.