Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen no ovako jesam i negiram to.
2013.
ŠŠ
Opsjednut sam tobom. Zapravo tobom kraj mene. Želim to iz dana u dan, iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu, iz jedne misli u sljedeću. Zamisliti te mogu tako životno no osjećaji koji to prate su mi nekako plastični. Pravi su, ali kao da nisu iz izvora. Izvor je tvoja pojava koja me privezuje nevidljivim lancima. Poput lanca sačinjenog od samih protona. Nevidljiv čak i u usporedbi sa niti no toliko snažan da odbija i najsnažniji pokušaj da se razbije.
Želim ležati u našem stanu koji je okovan istim lancem. Ojačan požudom koja me izjeda! Fantazije mi prodere pogled na tvoju satensku spavaćicu koja već predugo visi ovdje tako bezlično.
Želim te u njoj, kako ležiš na krevetu. Kraj tebe sam, u boksericama koje voliš vidjeti na meni jednako koliko i skinuti ih. Ispod tvoje spavaćice samo gaćice te još od mene dijele no satkane su od tkanine koliko lagane da skinuti ih nije ni potrebno da bi zavrištala iz sveg glasa.
Iznad mojih bokserica je samo siva majica koju si jednako zavoljela kao i razne bokserice u kojima si me vidjela. Ona isto jedva čeka da ti posluži da tvoj vrisak dosegne još višu oktavu u igri kojom se oboje palimo.
Lagani pokreti, poput mojeg dodira tvoje ruke ili mazni prelaz preko tvojih dugih nogu da budu okidač zbog kojeg ćeš pogledom mi zapovjediti da te uzmem kako oboje želimo. Potezom bržim od tvojih uzdaha ostati će na meni samo majica koju u ovoj igri ćeš zadržati na meni. U mojem pogledu ćeš vidjeti kako započeo sam istu igru pomičući tvoje gaćice samo u stranu dok će te moj sljedeći dodir natjerati da uzdahneš najglasnije dosad. Uzdah koji je rezerviran samo za kada moje ruke te dotaknu po milimetrima tijela kojima mi pružaš najveću ugodu. Moja si. To si htjela. To sam htio. Na dlanu te imati.
Već sljedeći dodir nije ruku. No uzdah govori da je upravo taj dodir onaj koji si priželjkivala da bude sljedeći. Onaj koji nas sjedinjuje, koji te u prvim sekundama paralizira, a zatim pretvara u životinju. Divlja, moja. Naramenice će spasti jer ramena ti gola zubima i usnama želim i moram okusiti. Grudi će ostati pokrivene no ne nedotaknute ili ne uzete, jer takva je ova igra.
Voditi ću sve dok me ne poželiš više nego što ja želim te izluđivati. Vrisci sa noktima kojima požuda upravlja su sada u vodstvu sa tobom za uzdama. Ja ne gubim, dobivam i više nego kad sam vodio, a toliko i dajem. Sljedeće sekunde su zapravo minute u kojima ti si vrisnula opet, i opet.
Nikad ne klonemo. Nikad ne posustanemo već svega promjenimo igru. Sada je na redu ona gdje ti na mojim prsima uzdišeš, prstima u mislima se poigravaš po mojim prsima no u stvarnosti ruke su ti položene i čekaju.
Sebičnost
Želim tebi doći kući. Želim znati da u spavaćici, kao što sam oduvijek priželjkivao za svoju ženu, spavaš i u snu me čekaš. Da sjednem na krevet i kažem ti: ‘Lutko, jedan je od onih dana.’ i da ti znaš da slab sam tu noć. Da te trebam da me slušaš. Kako pričam o svojim mislima, kako ne želim se izgubiti, kako volim sebe i kako volim nas više od sebe iako sam ovdje sebe prvo spomenuo.
Želim reći: ‘Znaš koliko te volim, hvala ti na ovim trenucima jer prije su oni bili pakao. Sjedio bi u mraku, osvjetljen monitorima i pisao. Pisao iz misli, slova, riječi, rečenice, tekstove. Pisao za gomilu.’
Never Over
We had something wonderful.
There is always someone better, said to me a friend who I saw moments ago smiling as he never smiled before seeing his girlfriend walk into the room. Love of his life, he said one day to describe her. He is one sober motherfucker.
I did my best.
– I see you looking at all those girls wishing one of them will wow you. They won’t. Do you still love her?
– I do.
– No you don’t. You just remember her. You remember everything about her. All the moments, all the little things. You remember the feeling when you made her happy.
– I do.
– Yes you do, and you will. Until you forget. But for you it will take longer, as you remember like no one I met before.
– I do.
– You want her back?
– I do.
– Well, you shouldn’t. She might be good for you but you were too good for her. You need someone who is too good for you.
– I do.
– You think there is no one out there that would like you.
– I do.
– And that is your mistake. People liked you before, people will like you again. And by people I mean beautiful women who will go home smiling after they saw you for the night. If you know what I mean.
– I do.
– I know you do.
And it will never be wonderful again.
Nismo slučajni odabir
Dala im je sebe u njihove ruke, iznova. Pogledala je u njihove oči, vidjela samo najbolje i svojoj sreći šapnula da oni su ti koji će joj pokazati put. Kao maloj djevojčici kojoj majka kaže da tata će ju odvesti na neko mjesto prekrasno. Ta nevina stopala koračati će bez pogleda na put. Koračati će gdje god budu vođena.
Svi njeni koraci bili su pregaženi. Svaki njen otisak pregažen njihovim željama, porivima, nedostacima. Hodali bi iza nje, tjerajući je. Otisci bili bi razgaženi njihovim. Hodali bi ispred nje, vodeći je. Otisci bili bi nevidljivi jer njihovi su morali biti jedini.