-Trebao bi joj reći to.
-Osobi koju sam volio, koja mene više ne voli, da ju još uvijek volim?
-Možda i ona tebe još uvijek voli.
-Ne.
-Al to nema logike. Znači ako ti nju još uvijek voliš i ne želiš joj to priznati zašto i ona ne bi i tebe voljela i isto odbijala ti priznati?
-Čak i da je to istina..
-Kako misliš ‘čak’?!
-Čak i da je to istina, ja ne želim biti sa njom.
-Molim? Ovdje logika je još bolja. Ti kao ne želiš biti sa osobom koju voliš?
-Da.
-Ajde nemoj..
-Ajde ti meni odgovori ovo.
-Ajde.
-Si ti ikad birao u koga ćeš se zaljubiti?
-Ok, kužim.
-Znači da ili ne?
-Ne, al kužim što hoćeš reći.
-Sada to nije važno. Jer sada je kasno što kužiš. Sada ćeš čuti što kužiš. Sada ćeš čuti koliko me boli što volim nekoga tko je volio mene. Sada ćeš požaliti što si pokrenuo ovu temu jer mislio si da sam običan šupak koji logikom se kurči. Sada ćeš vidjeti da ne kurčim se ničime jer ništa više nemam. Sada me gledaj dok mi glas puca, dok mi se oči pune suzama i jedino što me budi svaki dan je bol. Da osoba koju volim nije kraj mene. Nemam teka, nemam dana kada na nju ne pomislim, nema lijepog trenutka koji sa njom ne želim podjeliti, lošeg u kojem ju ne želim kraj sebe. Toliko ništa nemam da dok me sve razdire bi radije ja nju zagrlio nego dopustio da ona osjeti da mene mora tješiti.
-Oprosti.
-E to bi joj trebao reći, oprosti, a ne da ju volim.