Još jedna

On bi trebao ovako razmišljati, a ne ja.

On bi trebao odlaziti na moj instagram profil i scrollati da vidi kad ću maknuti naše slike. No nema naših slika. Nema slika njega i mene. Jedino što imam su slike na kojima sam najsretnija koje je on slikao.
Daj zatvori taj profil! Daj napravi nešto da znam da sam te povrijedila. Daj mi sjebi priliku da ti i storije gledam preko fejk profila kojeg znaš da imam. Daj da vidim kako piješ, zabavljaš se i izlaziš svaki dan. Daj mi nešto! Daj mi bilo šta!

Zašto si samo mirno sjedio? Zašto nisi bar rukom o stol lupio. Zašto mene nisi udario?! Zašto si me samo pogledao i rekao da razumiješ? Zašto sam morala vidjeti kako pred mojim očima se sve u tebi lomi? Zašto sam morala to biti ja?

On bi trebao plakati, a ne ja.

 

Popušio sam

Nemam ništa od toga što su mi svi govorili. Bio sam sretan.

A sada?

Sada gledam te kako ulaziš u naš stan i više ne pogledaš gdje sam. Sada ne dobivam smiješak jer više nisi sretna što mi dolaziš. Sada ga on dobiva. Sada on dobiva sve.

A ja?

Ja sam počeo opet pušiti cigare. Ti to ne znaš jer me više ne ljubiš. Ja se čak ni ne trudim to sakriti. Ti ne bi primjetila ni da ih pušim u kuhinji, a ne na balkonu.

A mi?

Mi smo postali rutina. Mi uskoro ni u ovome stanu nećemo postojati. Mi ćemo nestati. Mi smo bili mi, a sada ste tu vi.

Sada iskreno. Boli, svaki put boli. No vrijeme je da ti odeš uz riječi da već neko vrijeme me ne voliš. To će se dogoditi puno kasnije nego sam ja primjetio da svaki puta kada slažeš odjeću to sve pažljivije radiš. Svaki puta zastaneš jer kroz glavu ti prolazi da ih pospremiš u torbe, a ne u ormar. Stvarno je ok, to ću ti čak i reći. Glupo ćeš me zagrliti i tek tada primjetiti da smrdim po cigarama. To će ti biti moj poklon. Jer ovaj prekid ja planiram puno duže od tebe. Tvoje prvo volim te sve je pokvarilo. Bilo nam je tako lijepo no ti si odlučila da me možeš voljeti i dati mi ono što nikome do sada nisi. Šteta.
No ti odlaziš sa mojim poklonom. Tom misli da smrdim po cigarama što prije nikad nisam. Krajnja potvrda da ja sam taj koji te ne voli kao prije i da dobro je što odlaziš.
Nema na čemu.

 

Jedna po jedna

Ne baš čitanje misli, ali osjećanje onih najdubljih želja. To bi bila super moć. Opet, ne za imati nego dopustiti nekome da ima nad tobom. To bi stvorilo probleme sigurno, ali nisu to problemi koliko istina. No ta istina bi pomogla onima poput mene. Onima koji nemaju snage više jer ju troše iz dana u dan na pretvaranje da je sve ok. Da ljudi ne pitaju pitanja da ne moraju objašnjavati da ne moraju biti nečije dobro djelo za taj dan.

Znam da ima ljudi koji me uistinu žele saslušati, ali ne treba meni da me netko sluša, da netko se složi sa mnom. Meni treba da me ona čuje, shvati da osjeti moć koju joj dajem, da ju iskoristi, da zaspi mirna, voljena.

 

Ali ja sam imao razlog

Igram jednu igru sam sa sobom. Godinama već traje i ide ovako. Zamisli da si uhvatio zlatnu ribicu i stvarno imaš 3 želje. Sa njima moraš popraviti svijet najbolje što možeš. Ne promjeniti, ne spasiti, zaželjeti da nema više ratova. Ne, nego napraviti nešto što će ljude same natjerati da više ne ratuju. Uglavnom, shvaćaš kako funkcionira.

Za sada imam jednu želju. Nju sam prvu smislio čim sam započeo igru. Ide ovako. Želim da svaka žena vidi koliko je stvarno lijepa bez obzira na bilo koga, bilo što, bilo gdje. Ne unutarnja ljepota, ne koliko je samo pouzdana jer to je problem. Ima lijepih, ali bez samopouzdanja i onda bi to bila loša želja.

Volio bi da vidiš tu želju kako ju ja vidim. Volio bi da vidiš koliko si lijepa. Volio bi da vidiš koliko te ja volim.

 

Special K

Znam da sam snažan jer nikad nisam bježao od njegovih pitanja. Nikad nisam bježao od toga da nisam savršen. Nikad nisam mislio da ću postati. Nikad neću biti nekome što je K bio meni. To nije ljubav, to je njegova vjera da mogu sve što poželim. Isprva me je bilo strah što mogu sa njime uz sebe, a od danas me strah što ga više nemam uz sebe. Jedino veće od tog straha je čudan osjećaj slobode koji imam jer njega više nema da mi kaže da sam nešto mogao bolje ili brže.
Ma koga ja lažem, taj osjećaj slobode je osjećaj krivnje što nisam sve to bolje ili brže napravio. Do danas nisam imao taj osjećaj, do danas sam imao njega.

 

STANI!

Nemoj da čitaš ove priče, nikada se nećeš odljubiti, ili još gore ćeš možda prebrzo. Dođe mi da jedino zaželim da je moguće ponovno se zaljubiti. Dođe mi da odraslim obrusim jer šta oni znaju. Ali znaju, majku im. Znam i ja, ali još se ne dam. Doći će dan kada ću se probuditi, a ni mamuran neću biti i opet ću biti jedan od odraslih. Dobro to neću nikada postati, ali ću shvatiti kao odrasli. Shvatiti ću, poštovati ću, ali ću opet po svojem. Jer odrasli nisu sretni, a ja samo to želim biti. I ako ću baš biti potpuno iskren, bahato želim biti jedan od dvoje najsretnijih.

 

Popuši mi srce

Da pušim, mjerio bi vrijeme u opušcima.

Mrzim to kod nje. Svaki puta na njenom stolu stoji najgora pepeljara. Ili plastična ukradena na nekom ljetovanju ili kristalna koja je ostala nekome u stolu.

Ta ubojica ženstvenosti je vjerojatno jedina stvar koja je glupa, a da joj nikad neću priznati. Inače joj lažem samo o bitnim stvarima. To će biti nešto što ću govoriti sljedećoj curi da mi je ubilo toliko trenutaka osim ako i ta sljedeća ne bude pušila.

Zlatnoj ribici bi rekao da želim samo da mogu birati u koga ću se zaljubiti, a ostale dvije neka si uzme.