Biti ću mu samo još jedna bivša. Samo jedna kojoj je govorio da ju voli najviše. Na koju će zaboraviti i nakon koje će druge jebati. Požaliti ću za svime jer se nije isplatio niti bio vrijedan ičega. Samo je bio još jedan kojem sam vjerovala i kojeg sam preboljela.
Tko je ova glupača koja je ovo napisala?! Tko je ova koja je mislila da može bolje od njega??
– Prije nego što odem reci mi ovo.
– Znaš da ću ti reći samo ono što želiš čuti.
– Šta? O čemu ti? Dobro, zaboravi. Ti i tvoje izjave.
– Volim te, i ne želim da odeš.
– To uopće nije što sam htjela čuti i ne zanima me to, zaboravi, idem.
….
– Jesi joj rekao da ju voliš?
– Kao i svaki puta do tad.
– To je bilo lijepo od tebe.
– To je najmanje što možeš napraviti za ljude koje si nekad volio.
– Misliš da će ikad saznati za nas?
– Mislim da joj nikad više neću biti bitan osim kada se pogleda u ogledalo i vidi tijelo koje sama ne voli, ali se sjeća da je netko još uvijek želi.
– Are you scared?
– We don’t ask that.
– What do we ask then?
– We ask ourselves is it worth it.
– Is it worth what?
– Worth living if there is nothing to fight for.
– And what do we fight for?
– The only thing worth fighting for – love.
Stojim ovdje već jedno 10ak minuta i jebem mu mater u sebi. I ovom u uberu koji me pita gdje ću usred noći. Šta te boli kurac. Idem mu stajati ispred zgrade, gledati u prozor i jebati mu mater kada vidim nju. Nije ona kriva. On je taj koji je šupak. Ona ne zna da je i meni govorio da me voli. Ne zna što mi je sve ispričao o životu koji nas čeka. Nije ona kriva što mu vjeruje i osjeća se nikad sigurnije nego kad leži kraj njega. On je taj šupak koji ju grli i ljubi. Sigurno joj i kuha svaki dan i ona njemu peče kolače. Predobra je za njega, prelijepa je za njega. I ja sam bila, ali sam ga voljela.
Upalite to jebeno svjetlo da vas vidim. Prestanite se jebati i upalite svjetlo da vas vidim kako ste sretni i zaljubljeni. Da vidim kako joj se gad smješka.
Kako samo može. Kako samo može biti sretniji od mene, a ja sam njega ostavila. Mater mu jebem.
Svako toliko mi treba sitnica. Treba mi čisto ono malo da me podsjeti tko sam. Uvijek je to njen pogled. Uvijek je dok stoji udaljena od mene dok meni netko nešto priča ili nešto radim, onda me pogleda sa smiješkom koji me vrati.
*znaš-koliko-si-ti-meni-jeben*
Obožavam taj pogled. Obožavam nju. Obožavam što toliko godina taj pogled se nije promjenio. U priči o Goliathu mislim da je netko tako pogledao Davida za njegovu pobjedu. Jer to je taj osjećaj. Kao da možeš sve, kao da jesi sve.
– Jer nije bitno
– To sada sebi govoriš, a ne meni.
– Zašto je to bitno?
– Jer je bitno ako si ju prevario!
– Njoj je svejedno.
– Opet ti sebi.
– Ajde ne seri.
– Ajde ti reci jesi ili nisi.
– Jesam, i šta sad?
– Sada je gotovo.
– Kako to misliš?
– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.
– Ma njoj je svejedno.
Prestani mi govoriti da me obožavaš i da sam slatka. Nije ovo film da mi takve stvari govoriš. Želim da se ljutiš, da me mrziš, da se dereš na mene da ja mogu na tebe!
Prestani se ispričavati kada to trebaš. Budi tvrdoglav, budi nedokaziv. Prestani vjerovati u to tvoje ‘što mi vrijedi da sam u pravu kada nismo sretni’. Odjebi sa tim zrelim ponašanjem. Napravi sranje neko nakon kojeg kad se jebemo se i mrzimo. Čisto taman da dok me jebeš da vrištim u jastuk. Da vrištim jer svršavam i jer mi treba da vrištim!
Mrzim što toliko ti se pokorim kada mi kažeš da prestanem. Znam da sam u krivu, uvijek sam u krivu. Jer kad sam u pravu ti se toliko brzo ispričaš da bi bila prava kuja da ti ne oprostim. A ja volim biti kuja, pali me to, pali me kada me jebeš kao kuju više nego kao svoju curu.
Drago mi je da je tu. Ipak je to njegov sin, a i ja sam mu napokon oprostila. No nekako mislim da nisam oprostila koliko sam samo shvatila. Ne znam kako, možda zbog straha. Možda jer počinjem vidjeti iste demone u tom malom nevinom biću. Ako itko zna kako se boriti protiv njih onda je to on.
Vidim hvala u njegovim očima svaki puta kada sjednu zajedno. Svaki puta kada mu sin za kojeg nije znao počne pričati o svojim snovima. On vidim da razumije njegove snove kao što ja nikad neću moći, vidim da želi podjeliti svoje sa njime no zna da to mu još nisam dopustila. Previše lako ga može učiniti najboljim kao što je sam. No tada ću i njega izgubiti, a ne znam ako sam na to spremna. No znam da ću morati biti jer uz njega početi će pitanja na koje samo on ima odgovore. Oboje znamo koga smo stvorili, koga ćemo poslati u svijet. Oboje znamo što čeka one koji se nađu u njegovoj blizini, one žene koje ga zavole.
Ne daj mu da te jebe. Jebu te oni koje sutra više nećeš vidjeti. Daj ovom da te ševi. Jer oni koji ševe ti ližu sise i grizu vrat. Jebači misle da je dovoljno te udariti po guzici. Drugi ti se smješkaju i šapuću koliko uživaju u tebi dok prvi ni ne uzdišu. Odjebi prve, poševi se.
– Sjedi malo.
– Reci.
– Ajde samo sjedi malo.
…
– Je ti znaš zasto ja pijem?
– Jer voliš?
– Jer tako najlakše zaboravim ovo sada i sjetim se što je bilo.
– Čega se to sjetiš?
– Nas. Tebe i mene.
– Sviđa mi se to.
– Volio bi da ne moram piti.
– Ja bi volio da se ne moraš prisjećati.
– Ti si kriv za to.
– Što pijemo?
– Ja pijem gin tonik. Ti si mrtav.
