– Vidim bijeli si dobila, baš kakav si oduvijek htjela.
– Kako ti znaš kakav sam željela?
– Jer sam te volio.
– Pa svi znaju da sam htjela bijeli.
– Pa onda što me pitaš kada svi znaju.
– Pa šta..
– E pa onda ja nisam svi, ja sam nitko?
– ….
– Ne možeš mi to reći. Ne možeš me ni odjebati.
– Ajde daj prestani.
– Rekao sam svima da jesam.
– Šta?
– Jako si lijepa, samo to, uživaj.
cera
Sorry, jebiga
– Pa ne možeš tako..
– Ne kako bi trebao? Ajde mi ti molim te reci kako bi trebao se nositi sa ovime?
– Pa nema pravog načina, ali..
– Ali šta?! Ali sigurno bi trebao kako mi ti kažeš?!
– Ne govorim ti ništa samo..
– Da ne govoriš ništa bi sada šutio i bio bolji prijatelj nego što trenutno jesi! Jer trenutno mi odvraćaš pozornost od činjenice da jednu polovinu sekunde želim ubiti nju, a drugu sebe i to me poprilično živcira i nikako ne pomaže! I nemoj mi tu facu raditi jer naravno da ne želim nikoga ubiti samo tako se osjećam! Jedino što trebam od ljudi je da trpe sva ova sranja dok ne prođu tako da kada prođu mogu se svima ispričati, a oni mi reći – a jebiga, tako to ide.
Samo ljubav
– Što bi napravio ti se vra..
– SVE!
– Znači još uvij…
– Ali to nije bitno.
– Što je onda bitno?
– Bitno je da ona ne želi da ja bilo što napravim. Bitno je što je ona odlučila. Bitno je da bilo koji drugi od naših 500 dana da sam je pitao da li želi prekinuti bi se nasmijala. Bitno je da ovaj puta kada sam pitao je šutjela. Bitno je da misli da joj je bolje bez mene. Bitno je da misli da će naći boljeg od mene. Bitno je da vjeruje da sam ja kriv za sve.
– Pretjeruješ sad, jer nikad nije samo jedna strana kriva.
– Ne pričam ja i činjenicama.
– Nego?
– O ljubavi, a reci mi, kada su ljubavi bile bitne činjenice?
Šššš
Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.
..
Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.
..
Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.
Riječi su djela kukavica.
To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.
Cera
Ovo je priča samo za tebe.
Volio sam te.
Cera
– Stavi ruke na leđa.
Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.
Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.
Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.