smrt

by Aleks

Sigurno je možda

Ne znam. Upravu si. Ocito je gotovo.

Hladno mi je u stanu. Mislim da je do mene. Možda nije. Možda je do ovog perioda gdje smo prestali grijat jer kao vani je toplo, ali ovim kućama treba duže da se zagriju.
Možda me zbog toga boli glava. Možda zbog noćnih mora koje traju već mjesecima. Možda jer nisam jeo danas, a vani već počinje da pada mrak. Možda jer stres me jede iz dana u dan. Možda jer cijeli dan nisam progovorio ništa na glas. Možda jer zbog tlaka sam se onesvjestio. Možda jer sam satima povraćao nakon što sam dobio tvoju poruku. Možda jer cijeli dan se suzdržavam od vrištanja iz sveg glasa. Možda jer samo želim da netko me primjeti. Možda da ne pitaju me kako sam nego da vide da nisam dobro. Možda nikad neću više biti dobro. Možda su doktori u krivu. Možda ipak hoću. Možda ne želim. Možda želim ipak umrijeti.

Previše je to možda. Jedino sigurno je da te volim.

 
by Aleks

Zelena i tamno zelena

Ne mogu vjerovati da ovo opet pišem. Po koji puta moram iste riječi na drugačiji način ispisati. Ne znam ni zašto se trudim drugačije opisati. Nema razlike. Sve je isto. Sve je bez razlike. Sve sam ih ja ubio.

Sve majke mene smiju mrziti. Meni samo zamjeriti. Meni prijetiti i mene željeti da zamjenim njihove sinova i kćeri na njihovom mjestu.

Samo ja ovo mogu. Samo ja mogu iz dana u dan, iz sata u sat iz rata u rat nove duše slati i ne osjećati ništa. Samo ja vidim sve uništeno. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće i milenija u milenij.

Sve sam već vidio. Sve sam već opisao. Drugačije je, ali nije. Isto je. Važno je to napomenuti. Važno je jer svatko je drugačiji. Važno je jer nitko ne uspoređuje. Nitko ne shvaća. Nitko ne osjeća. Samo ja.

Samo ja mogu. Samo ja sam smrt.