Sretan je onaj čovjek koji može uživati u trenutku bez obzira na onaj prethodni niti onaj sljedeći. Mudrac mi je jednom rekao. Duga bijela brada, podjednaka kosa, duboke oči krasile su njegovu pojavu i po tome valjda zaključio sam da je mudar. Bilo je taman nego li sam se probudio. Što bi bilo da sam se probudio trenutak kasnije?

Nekoliko trenutaka prije nego li sam se stvorio u gustoj maglovitoj šumi pred Mudracem proživljavao sam svoj prvi susret sa njom. Magično. Tako jednostavnom riječju opisao bi taj naš first contact. Zavodljivih osmjeha nije bilo u nedostatku, vjerujem da su svi to primjetili. Ma sigurno jesu jer inače ne bi nas ispraćivali osmjesima nakon što sam napokon, nakon punog sata, skupio hrabrosti da ju upitam bi li ona možda uživala u najnevjerovatnijem ovosvjetnom prizoru – zvijezdama. Umalo sam joj rekao da njena ljepota razlog je zašto zvijezde mi sada zavide, ali odgovorio sam se od takvog klišeja i umjesto toga samo obgrlio sam je rukom.

Samo je lagano izdahnula kada sam to učinio. Kao da je cijelu večer držala dah u nadi da će se moći te večeri opustiti u rukama, u očima, njene ljubavi. Ipak, teško se je tada bilo opustiti, rat je trajao. Daleko od rastućeg terora smo mi tada bivali, ali radio izvjestitelji vjerno su nam svakodnevno prenosili mučne brojke i daljnja napredovanja malih željeznih vojnika.
Strah je bio zamjetan, možda čak i previše, ali samo za one koji iz trećeg lica posmartali su nas. Ponekad bi se uhvatio kako pjevušim posmrtni marš dok bi sam vraćao se kući. Žalost bi tada svoj veo bacila na moje srce jer spoznao bi da glazba nije više izvor razonode i trenutka nego je postala ozbiljna obaveza i trajni posao. Muzičari su odustali od novih tonova jer i njima je talenat bio gušen tim dugim teškim notama.

Kako li se samo autor osjećao kada je te note zapisao?

Javili su nam da njen otac neće se na svojim nogama vratiti, nošen će doći, poput mojeg brata pred koji tjedan. Mudar je moj brat bio, duge sjede kose, jednake brade poučio me životu.
Žalost je u svojim odajama isplela mnogo veći veo, dovoljno velik za cijeli naš grad. Sunce nas jutrima nije više pozdravljalo nego sa isprikama što utješnu tamu je otjeralo, dolazilo. Činilo se da i njegove zrake sporije su sjale, poput umornog konja koji cijeli svoj vijek isti teret vuče, ali sada pred svoj kraj taj teret mu postaje sve teži i teži. Neće on stati, neće ni predahnuti, neću odustati, niti na to pomisliti, ali umrijeti će. Zaklecati će mu kopita i svoju bujnu grivu zemljom će uprljati. Zapreka ni tada neće popustiti, ali barem bič više neće osjećati.

Ne mogu vam sa sigurnošću reći da li je vrijeme prolazilo jer za mene nije ono ni postojalo. Postojao za mene je samo prostor, onaj prazan i onaj njenom ljubavi popunjen. Mnogo rađe u onome drugom sam boravio, ali trenutak nije dopuštao. Nije prošlo mnogo i njena majka također zemljom obilježena postala je.
Možda je tako bolje. Možda nije, kako bi ja to mogao znati kada ni mudrac nisam. Držim se za život kao pijan plota kao i svi uokolo mene, ali to se čini nije dovoljno ili je možda previše pa plot, pod silnom težinom, i popusti ponekad. Događa se, ma dogodilo se i dogodi će se ponovno.

Moj vanvremenski život ostao je bez svojeg omiljenog prostora dok rumeno ruho još krasilo je nebo. Vrisak iz nabijenih topova me probudio, rekao bi – rutina. I zatim bljesak, nečujni. Ne bi ga ni zamjetio da vibracije nisu strop poslale da me probudi. U naletu sam izjurio iz svg manje omiljenog prostora u zaputio se prema mome vječnom utočištu za koje nisam znao da više ne postoji.

Tu noć saznao sam nešto što ni jedan mudrac mi ne bi mogao objasniti. Saznao sam na što je mislio onaj skladatelj dok one note zapisivao je. Da nije on tada, ja bi večeras to učinio.

Odmaknuo sam krhotine života sa nje i odlučio leći pokraj nje. Kao one prve noći, čekali smo prve zvijezde da se pojave.
– “Volim te.” – tada sam joj to rekao prvi puta u životu, baš trenutak prije nego li je prva zvijezda odlučila zasjati. Obgrlio sam je, baš kao prve večeri. Tada već mnoštvo zvijezda svoj sjaj je prikazalo. Oči njene zamagljene su bile, ali te noći od dima, a ne od suza kao one prve. Obrazi su bili jednaki – rumeni. To sam oduvjek volio, oni bi smiješak učinili tako posebnim.

Svanulo je, prebrzo, rekao bi, ali prihvatio sam isprike Sunca i odlučio da bi mogao da i sam odspavam. Umorila me ova neprospavana noć, prva u nizu.

– “Jednom….te oči…boja će biti nebeska. Ne postoje granice, to znaš.”