Ne probudi ju kada se odvojim od nje iz našeg kreveta; Palim svjetlo koje se tihim prekidačem upaljuje. Ne probudi ju ni otvaranje frižedera već vađenje tanjura iz hrpe drugih tanjura. To joj je čudan zvuk jer sve do sada je moglo značiti da pijem, što ja radim. No ona je ta koja jede.
Dok sam tanjur izvadio ona već kao da mjesečari ulazi u kuhinju i vadi tortu iz frižidera, uzima nož i reže taman koliko sam zamislio da želim.

Uvrijedio bi je da stojim kraj nje dok ona glumi savršenu ženicu. Sjedam za stol i pogledom je ljubim. Ona prinosi tanjur ukrašen njenim posljednjim remek slatkim djelom, pristavlja ga poput profesionalnog konobara, ljudi me u obraz i sjeda u stolicu pokraj mene da me gleda koliko ću uživati u njenoj kreaciji.

– Hvala ljubavi, stvarno nisi trebala.
– …vi koji ne trebate žene, vi ih najljepše volite.