Moram prekinuti sa njim. Moram biti još jedna koja će napuknuti to jedinstveno srce. Već je prekasno jer sam najzaljubljenija ikad. Postala sam jedna od onih koja drugima priča kao da prva ikad sam osjetila ljubav. Odlazim od svakog razgovora misleći kako oni ne kuže.
Čudno je isprva kada ti kaže da je on taj u vezama kojeg se ostavlja. Pomisliš da je u pitanju mračnost nekakva. Tajna ili mana koja svu sreću upije.
No shvatila sam da upravo ono što upije sve je njegova najveća vrlina. On ne može stati. Uvijek mora kretati se naprijed, postići više, bolje. Kao da lebdi, no uvijek se naprijed kreće. Ne vidiš kretnje, samo osjetiš da sve više i više osjećaš da te vuče. Sa smiješkom, sa riječima koje samopouzdanje izgrade u fantastične dvorce dok drugima ono živi u kućama u redu.
No to nisi ti. To je prekrasna vizija koju on ima o tome što ti možeš biti. To je laž.
Nitko ne može sve. Nitko ne može, samo on. I to je laž, ali ne mogu u nju vjerovati i osjetiti njega blizu sebe. Jedina utjeha mi je to što znam kada ga se slomi on osnaži još više. Postane još privlačniji, još brže se nauči zavući pod kožu.
Ja ne znam pričati priče, uvijek se svedu no to da ih završim sa trebao si biti tamo. No jedina priča sa njime koju imam, kako god je ispričala i tko god ju slušao, taj se nasmije. Kao da sama njegova prisutnost u priči joj daju tu moć da izmami ljudima osmijeh na lice.
Kaže da ga sve bivše mrze, ali kao da ne razumije što to znači. Ne mrziš nekoga do koga ti nije stalo. Ne mrziš nekoga od koga misliš da možeš bolje. Mrziš samo one za koje duboko u sebi znaš da nisi dovoljno dobra, a njega sve mrzimo.