– Mrzim kada me ukoriš pogledom.
Samo te previše volim
2015.
Ajde nemoj
Ostavila sam ga jer sam uz njega osjećala kao puno gora osoba nego što jesam. Pa što ako se koji puta napijem da malo zaboravim na sve?
Ne možemo svi biti jebeno savršeni i rješavati probleme na zdrav način kao i ti. Nisi ni ti savršen, ali tako se ponašaš samo da me baciš u depresiju što pušim, pijem i ne zovem doma koliko bi trebala.
Ako sam što najviše mrzila je to kada si na tako jednostavan način objasnio probleme i dao mi rješenja. Kao da sam dovoljno snažna da to napravim i rješim. Nismo svi kao ti, nismo svi skulirani i ne možemo svi tako otvoreni biti. Sjebali su nas oni prije tebe. Tebe čak i nitko nije sjebao. Ma i je, ali ti si to rješio, ajde super.
Ne mogu ja to, ne mogu biti sa nekim boljim od sebe.
Last call
Half full
– That’s the most poetic thing you ever said.
– What, the glass thing?
– Yeah, that thing about alcoholism. That it’s like looking life through the bottom of a glass, no matter how clear the glass might seem, its always distorted.
– That’s just something my dad used to say.
Cera
– Stavi ruke na leđa.
Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.
Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.
Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.
Najbolja fobija je ona gdje se bojiš da se ne možeš bojati
Ponekad mi samo treba da mi kaže što da radim. Čisto da se odmorim. Da odmorim misli od svega i svih. Od sebe pogotovo. Gledam nju, kako već godinama me satima gleda zaljubljivo iz dana u dan i svaki puta osjetim strah. Strah da će doći dan kada to više neće činiti.
Ljudi misle da je strah negativna emocija, ali nije. On me najviše podsjeća da ljubav postoji. Mislim kada ga prestanem osjećati da sam je prestao voljeti. I toga me strah.
Klišeji su postali klišeji jer su istina.
Pijem pivo. Ne jer ga volim nego jer je alkohol. Ne pijem da zaboravim već pijem da se podsjetim kako je biti neodgovaran s obzirom da za nekoliko sati trebam biti na poslu, a očito ću tamo doći mamuran, ako ne i pijan. Zaboravio sam živjeti, biti sretan. Kao da se dogodilo preko noći. Sve je ovo trebalo biti privremeno. Sve je trebalo samo dok ne skupim dovoljno novca da krenem u neku avanturu, ali sa vremenom sam previše važnosti davao novcu kao dijelom tih avantura da mi se činilo kako nikako nemam dovoljno da stanem, krenem.
Za to vrijeme ljudi oko mene, sa doslovce ničime, doživjeli su najbolje dane i noći svojeg života. Ja sada imam i previše, ali i previše godina.
No, nikad nije kasno. Zato i sada pijem pivo i za par sati mamuran, ako ne i pijan – dajem otkaz. Avanture, dolazim.
Klišeji su postali klišeji jer su istina.