Pijem pivo. Ne jer ga volim nego jer je alkohol. Ne pijem da zaboravim već pijem da se podsjetim kako je biti neodgovaran s obzirom da za nekoliko sati trebam biti na poslu, a očito ću tamo doći mamuran, ako ne i pijan. Zaboravio sam živjeti, biti sretan. Kao da se dogodilo preko noći. Sve je ovo trebalo biti privremeno. Sve je trebalo samo dok ne skupim dovoljno novca da krenem u neku avanturu, ali sa vremenom sam previše važnosti davao novcu kao dijelom tih avantura da mi se činilo kako nikako nemam dovoljno da stanem, krenem.
Za to vrijeme ljudi oko mene, sa doslovce ničime, doživjeli su najbolje dane i noći svojeg života. Ja sada imam i previše, ali i previše godina.

No, nikad nije kasno. Zato i sada pijem pivo i za par sati mamuran, ako ne i pijan – dajem otkaz. Avanture, dolazim.

Klišeji su postali klišeji jer su istina.