Ne znam. Stvarno ne znam.
2016.
Ti ćeš njega oženiti
– Gdje si ti?
– Još sam kod njega.
– Molim?! Pa di je on??
– Na poslu.
– I ti si ostala?
– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.
– Daj ne seri!
– Pa kako ti nije bed?
– Pa nisam se ni snašla!
– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?
– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.
– Hahaha, ti si kraljica.
– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.
– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!
– Mislim da je taman.
Samo jedina
Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.
Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.
Sorry, jebiga
– Pa ne možeš tako..
– Ne kako bi trebao? Ajde mi ti molim te reci kako bi trebao se nositi sa ovime?
– Pa nema pravog načina, ali..
– Ali šta?! Ali sigurno bi trebao kako mi ti kažeš?!
– Ne govorim ti ništa samo..
– Da ne govoriš ništa bi sada šutio i bio bolji prijatelj nego što trenutno jesi! Jer trenutno mi odvraćaš pozornost od činjenice da jednu polovinu sekunde želim ubiti nju, a drugu sebe i to me poprilično živcira i nikako ne pomaže! I nemoj mi tu facu raditi jer naravno da ne želim nikoga ubiti samo tako se osjećam! Jedino što trebam od ljudi je da trpe sva ova sranja dok ne prođu tako da kada prođu mogu se svima ispričati, a oni mi reći – a jebiga, tako to ide.
Samo ljubav
– Što bi napravio ti se vra..
– SVE!
– Znači još uvij…
– Ali to nije bitno.
– Što je onda bitno?
– Bitno je da ona ne želi da ja bilo što napravim. Bitno je što je ona odlučila. Bitno je da bilo koji drugi od naših 500 dana da sam je pitao da li želi prekinuti bi se nasmijala. Bitno je da ovaj puta kada sam pitao je šutjela. Bitno je da misli da joj je bolje bez mene. Bitno je da misli da će naći boljeg od mene. Bitno je da vjeruje da sam ja kriv za sve.
– Pretjeruješ sad, jer nikad nije samo jedna strana kriva.
– Ne pričam ja i činjenicama.
– Nego?
– O ljubavi, a reci mi, kada su ljubavi bile bitne činjenice?
Šššš
Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.
..
Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.
..
Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.
Riječi su djela kukavica.
To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.
Crne se u mraku ne vide
Mislim da jedino pred djecom ću istinski zasvirati. Taj talent želim sakriti od svih, ali imam želju prenijeti ga mojem malom klonu. Djeca vole tajne, a to će biti naša. Otkriti ću im to na najbolji način. Dok sami sviraju na čemu god vjeruju da je instrument popratiti ću ih sasvim nečim laganim. Ništa te ne gura naprijed kao netko bolji od tebe koji ti govori da uskoro ćeš biti bolji od njega. To im zapravo želim reći. Da budu bolji od mene.
Ice cold
What was the last thing she said? – A lie. – And you? – Bye.
Svi smo mi isti
Bili smo jedan od onih parova. Ne trebam ti više ništa reći. Bili smo sretni takvi. Imali smo svoju tajnu i bilo nam je tako lagano biti sretni. Sve dok jednom u gradu poznanik mi nije čestitao na uspjehu cure za koji ja nisam znao, a rado bi se ponosio njome. – Pa odkad mi govorimo stvari samo jedan drugome?
U sebi sam rekao ‘Pa oduvijek.’, ali na glas, samo kulerski – ‘Imaš pravo.’ Taj dan kolegica me pitala kako sam i njoj sam se otvorio. Od tada više nismo jedan od onih parova. Sada smo kao vi.
Do pola
Ne znam zašto je opet kod mene. Ne znam kako da ovako razmišljam bez da ju prvo ševim. Ne znam kako da joj kažem da van kreveta ne razmišljam o njoj.
Nekima moram pričati i prepričavati da bi shvatili zašto dok njemu jedino trebam reći:
– Ne skida grudnjak dok se jebemo.
Njemu ne trebam govoriti da mi smeta taj manjak samopouzdanja. Ne trebam mu govoriti da toliko bi me više napalio ovo-sam-ja-uzmi-ili-ostavi stav nego ne znam kakve sise. Njemu ne trebam govoriti da ne skidanjem mi pokazuje previše. On shvaća da to je jednako kao da dok ju ja ševim joj govorim da samo do pola ga stavljam iako oboje znamo da ga do kraja nabijam i da to je sve što imam i ikad ću imati.