– Gotovo je.
– Molim?! Zašto si prekinula?
– Kako znaš da sam ja?
– Da je on prekinuo bila bi ljuta, a ne tužna.
– Nisam tužna.
– Ok, nisi.
– Pa nisam!
– Što je napravio?
– Ništa.
– Nešto sigurno je.
– Nešto lijepo.
– Šta to nije dobro?
– Nije…
– …jer…
– Jer kako da budem hladna i kučka prema nekom tko mi radi lijepe stvari.
ljubav
Tiho i voli me
Prestani biti sve ono što do sad me plašilo i od čega sam bježala. Prestani biti tako opušten dok rušiš sve moje zidove koje su sa mnom toliki gradili. Ni ruševine te ne dotaknu. Nakon proloma buke ti se ni ogledaš oko sebe dok sa smiješkom mi se još više približavaš.
No ne uzmičem, sa strahom, ali sa smiješkom te promatram da vidim dokle ćeš tako opušten doći. I bahat. Nakon zidova dolazi drama, a to tako opušten nećeš moći. Ali već te vidim. Zatovrenih očiju kako spreman si na sve. Na oluje i kaos, ali to nisam ja. Žao mi je, ali tamo gdje druge su te zasule ja ću te izazvati.
Tvoje zatvorene oči otvoriti će roj mojih misli i tada moj smiješak će posustati, a strah potpuno preuzeti. Želim te. Želim da se ne obazireš na ništa i da čuješ onu jednu pomisao. Volim te.
Slamčica
Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.
Ne budi peder
– Pošalji joj poruku.
– Hoću.
– Ali danas!
– Pa hoću.
– Ti se sviđa?
– Sviđa mi se.
– Pa pošalji joj poruku.
– Evo šaljem.
– E tako.
Pismo budućoj curi
Ne znam. Stvarno ne znam.
Ti ćeš njega oženiti
– Gdje si ti?
– Još sam kod njega.
– Molim?! Pa di je on??
– Na poslu.
– I ti si ostala?
– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.
– Daj ne seri!
– Pa kako ti nije bed?
– Pa nisam se ni snašla!
– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?
– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.
– Hahaha, ti si kraljica.
– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.
– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!
– Mislim da je taman.
Samo jedina
Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.
Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.
Sorry, jebiga
– Pa ne možeš tako..
– Ne kako bi trebao? Ajde mi ti molim te reci kako bi trebao se nositi sa ovime?
– Pa nema pravog načina, ali..
– Ali šta?! Ali sigurno bi trebao kako mi ti kažeš?!
– Ne govorim ti ništa samo..
– Da ne govoriš ništa bi sada šutio i bio bolji prijatelj nego što trenutno jesi! Jer trenutno mi odvraćaš pozornost od činjenice da jednu polovinu sekunde želim ubiti nju, a drugu sebe i to me poprilično živcira i nikako ne pomaže! I nemoj mi tu facu raditi jer naravno da ne želim nikoga ubiti samo tako se osjećam! Jedino što trebam od ljudi je da trpe sva ova sranja dok ne prođu tako da kada prođu mogu se svima ispričati, a oni mi reći – a jebiga, tako to ide.
Samo ljubav
– Što bi napravio ti se vra..
– SVE!
– Znači još uvij…
– Ali to nije bitno.
– Što je onda bitno?
– Bitno je da ona ne želi da ja bilo što napravim. Bitno je što je ona odlučila. Bitno je da bilo koji drugi od naših 500 dana da sam je pitao da li želi prekinuti bi se nasmijala. Bitno je da ovaj puta kada sam pitao je šutjela. Bitno je da misli da joj je bolje bez mene. Bitno je da misli da će naći boljeg od mene. Bitno je da vjeruje da sam ja kriv za sve.
– Pretjeruješ sad, jer nikad nije samo jedna strana kriva.
– Ne pričam ja i činjenicama.
– Nego?
– O ljubavi, a reci mi, kada su ljubavi bile bitne činjenice?
Šššš
Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.
..
Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.
..
Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.
Riječi su djela kukavica.
To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.