A tide

Ne znam zašto sam mu rekla istinu. Inače to ne radim. Inače sam kulerica. Inače sam onu koju love. No sa njime imam osjećaj da me već ulovio. Ne, čekaj. Krivo sam to rekla. Nije me ulovio. Predala sam se. Bez uleta, bez nekog flexanja, samo pod njegovim pogledom ja sam došla pred njega i predala se.

Rekla sam mu da se u njega tako lako zaljubiti. To je ona istina koju sam mu rekla. Njemu se takve stvari govore. Njemu se ne govori da se si zaljubila u njega. Njemu to nije potrebno jer on zna da samo oni koji se zaljube u njega znaju koliko je to lagano.

Šta je ovo? Nervozna sam zbog činjenice koliko sam opuštena pred njime.
Koji kurac je taj osjećaj.

A sada se moram vratiti u stvarni svijet. Dečku. Kojeg sam očito prevarila iako sinoć nismo spavali zajedno. Zapravo jesmo, ali smo baš to – spavali. Ja u njegovoj majici koju mi je tako spremno dao kad sam ga tražila nešto u čemu mogu spavati. Znao je da lažem jer sam imala cijelu torbu sa sobom. Ne onu našu ogromnu žensku gdje bi bilo manje očito da sam lagala, nego baš onu putnu.

U toj majici, sa grudnjakom ispod i polutangicama. Sa mrežastim čarapama koje sam rekla da neću skinuti jer to bi bilo too much. Šta too much? Ležiš u njegovoj majici, njegovom krevetu, zagrljena, sa njegovim licem prislonjenim uz svoje i ovo bi bilo too much? Too much iako njegova ruka te mazi po nozi i ti ga osjećaš kao da ih niti nemaš i još te žuljaju već sada, a ujutro će još više?
Gdje ja samo nađem ovu logiku.

Logiku koju, kada me je htio poljubiti sam rekla da imam dečka na što se odmaknuo, a onda sam par sati kasnije bez da me uopće pitao sjela u njegov auto, ušla za njime u njegov apartman, zatražila majicu i ostatak znate.

Nisam samo prevarila dečka nego sam za njega uništena.

Kako ne bi bila kad ujutro kad sam se probudila u traženoj majici sam se tako poslušno zaljepila uz njega nakon što je rekao da sam mu predaleko. Nisam bila predaleko, rekao je to samo da me testira. Samo da testira koliko sam već njegova iako mu nisam dala ni da me u obraz poljubi.

Tuširanje kod njega nije pomoglo u mojem nastojanju da se pretvaram da ništa se nije dogodilo sinoć. Dok mojoj logici definitivno nije pomoglo što sam nakon pranja zubi stavila svoju četkicu u čašu kraj njegove, a ne nazad u neseser. Desetak minuta nakon ipak ju jesam prebacila kad me podsjetio da ću je inače zaboraviti.
Tek to što sam izašla samo omotana u ručnik pred njega je logici bilo poprilično teško pratiti. Iako sam mogla najnormalnije se obući u kupaoni – ne ne, zašto ne pred njime oblačiti gaćice i promatrati hoće li u bilo kojem trenutku mu pogled skočiti u nadi da vidi ono što jučer nisam mu dala da ima. Nije mu skočio. Što sam shvatila da me je još više predalo njemu, a mislila sam da će to biti moguće samo ako mu pogled skoči.

Zašto on zna što želim bolje nego ja. Zato jer ne misli na mene, nego misli na sebe. Sa stavom da jednako to želi da ja radim, ali ajmo to raditi zajedno. Ajmo dok su nam prsti isprepleteni, držimo se za ruke i volimo kako drugi ne razumiju.

Sada izlazimo iz apartmana. On na sebi ima izgužvanu majicu u kojoj sam ja spavala i miriše na mene. Kada sam ga pitala šta će stvarno obući tu majicu i nakon što je najnormalnije rekao da da i pitao me dal mi smeta – ja sam jednako normalno rekla da mi ne smeta. Opet test. Opet sam pala. Opet mi je pročitao misli. Naravno da nisam to rekla jednako normalno kao i on. Htjela sam iskulirati, ali on je znao da oblačanjem te majice me učinio svojom kako nitko do sada nije mogao ni sanjati.

Tako se to radi dečki. I vi muškarci isto poslušajte. Najbolje se zbari kad dopustiš da se tebe zbari. Znaš šta, i vi cure, a žene pogotovo isto urežite si ovo gdje god trebate da zapamtite.

Evo nas pred ljudima pred kojima smo jučer nestali i otišli u njegov apartman. Njima ne mogu objasniti da se zapravo ništa od onoga što oni misle da se sinoć dogodilo – se nije dogodilo. Ni da im pokažem snimku prošle noći ne bi uspjela objasniti. Ni ja ne vjerujem. Vjerujem, ali nevjerojatno je. On i ja, takva energija, ništa, a opet sve.

Ne znam, sada nas grli sve i pozdravlja jer mora ići, i dok moje ruke ima oko sebe šapuće mi da mu se javim, a ja ne znam.

 

Sigurno je možda

Ne znam. Upravu si. Ocito je gotovo.

Hladno mi je u stanu. Mislim da je do mene. Možda nije. Možda je do ovog perioda gdje smo prestali grijat jer kao vani je toplo, ali ovim kućama treba duže da se zagriju.
Možda me zbog toga boli glava. Možda zbog noćnih mora koje traju već mjesecima. Možda jer nisam jeo danas, a vani već počinje da pada mrak. Možda jer stres me jede iz dana u dan. Možda jer cijeli dan nisam progovorio ništa na glas. Možda jer zbog tlaka sam se onesvjestio. Možda jer sam satima povraćao nakon što sam dobio tvoju poruku. Možda jer cijeli dan se suzdržavam od vrištanja iz sveg glasa. Možda jer samo želim da netko me primjeti. Možda da ne pitaju me kako sam nego da vide da nisam dobro. Možda nikad neću više biti dobro. Možda su doktori u krivu. Možda ipak hoću. Možda ne želim. Možda želim ipak umrijeti.

Previše je to možda. Jedino sigurno je da te volim.

 

Samo ljubav

– Misliš da žali za tobom?
– Ne.
– Misliš da te ikad stvarno voljela?
– Da ju sad pitaš rekla bi ti da ne.
– Opet dobar odgovor.
– Jebeš to što sam pametan.
– Nije to, nego ti nju kao da i danas još poznaješ.
– To je zato što sam se ja trudio da ju upoznam, a ona je mene samo voljela.

 

Darovi ljubavi

– Prije nego što odem reci mi ovo.
– Znaš da ću ti reći samo ono što želiš čuti.
– Šta? O čemu ti? Dobro, zaboravi. Ti i tvoje izjave.
– Volim te, i ne želim da odeš.
– To uopće nije što sam htjela čuti i ne zanima me to, zaboravi, idem.

….
– Jesi joj rekao da ju voliš?
– Kao i svaki puta do tad.
– To je bilo lijepo od tebe.
– To je najmanje što možeš napraviti za ljude koje si nekad volio.
– Misliš da će ikad saznati za nas?
– Mislim da joj nikad više neću biti bitan osim kada se pogleda u ogledalo i vidi tijelo koje sama ne voli, ali se sjeća da je netko još uvijek želi.

 

Prvo ja, a tek onda on

Stojim ovdje već jedno 10ak minuta i jebem mu mater u sebi. I ovom u uberu koji me pita gdje ću usred noći. Šta te boli kurac. Idem mu stajati ispred zgrade, gledati u prozor i jebati mu mater kada vidim nju. Nije ona kriva. On je taj koji je šupak. Ona ne zna da je i meni govorio da me voli. Ne zna što mi je sve ispričao o životu koji nas čeka. Nije ona kriva što mu vjeruje i osjeća se nikad sigurnije nego kad leži kraj njega. On je taj šupak koji ju grli i ljubi. Sigurno joj i kuha svaki dan i ona njemu peče kolače. Predobra je za njega, prelijepa je za njega. I ja sam bila, ali sam ga voljela.
Upalite to jebeno svjetlo da vas vidim. Prestanite se jebati i upalite svjetlo da vas vidim kako ste sretni i zaljubljeni. Da vidim kako joj se gad smješka.

Kako samo može. Kako samo može biti sretniji od mene, a ja sam njega ostavila. Mater mu jebem.

 

Jučer

– Jer nije bitno
– To sada sebi govoriš, a ne meni.
– Zašto je to bitno?
– Jer je bitno ako si ju prevario!
– Njoj je svejedno.
– Opet ti sebi.
– Ajde ne seri.
– Ajde ti reci jesi ili nisi.
– Jesam, i šta sad?
– Sada je gotovo.
– Kako to misliš?
– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.
– Ma njoj je svejedno.

 

Iz dana u dan

Jedine riječi bile su moje: Da te pitam kako si? – osmijehom mi je odgovorila da nema smisla da se pretvaramo. Kako smo došli do ovdje. Nema upitnika jer se ne pitam niti me čudi.
Prvo što oboje pomislimo kada se vidimo je dobro da nemamo djece. No sljedeće što pomislimo je da to nas ne bi spriječilo da budemo ovako proračunati jedno sa drugime. Zašto smo još uvijek zajedno. Ni to me ne čudi.

 

Svi smo mi isti

Bili smo jedan od onih parova. Ne trebam ti više ništa reći. Bili smo sretni takvi. Imali smo svoju tajnu i bilo nam je tako lagano biti sretni. Sve dok jednom u gradu poznanik mi nije čestitao na uspjehu cure za koji ja nisam znao, a rado bi se ponosio njome. – Pa odkad mi govorimo stvari samo jedan drugome?
U sebi sam rekao ‘Pa oduvijek.’, ali na glas, samo kulerski – ‘Imaš pravo.’ Taj dan kolegica me pitala kako sam i njoj sam se otvorio. Od tada više nismo jedan od onih parova. Sada smo kao vi.

 

Metar ljubavi

Kada me pita jesam li ok zapitam se hoću li pogriješiti kada ga ostavim za par dana. Na njegov rođendan.

Prevario me nije. Nisam ga uhvatila kad je taman htio. Ne izlazi van sa dečkima i mene ostavlja samu kući. Nije prestao da me mazi dok gledamo filmove. Ne prestane ni kad zaspim. Sa konferencija čak i mojim prijateljicama nosi suvenire.

Ja sam ta. Ja ne mogu više živjeti u strahu da će on mene da ostavi.

Kad bi samo mogla saznati koliko me voli. Koliko uopće znači to cvijeće koje mi pokloni, kaktuse koje zna da obožavam. Koliko to što me uvijek vodi na nova mjesta, otkriva mi svijet. To što godinama unaprijed radi planove sa mnom. To što ljudi govore da sa mnom nikad sretnije nije izgledao. Koliko znači to što zbog njega želim biti bolja u svemu što radim. Koliko što zbog njega i jesam. To sto uvijek sam prva. Koliko znači to što njegov savjet je uvijek bolji od onoga što sam ja htjela da uradim.

 

Kad si pička

Osjećam se kao da nisam žensko. Sad se čak osjećam kao da nisam ni ljudsko biće. Od svih prijateljica koje me okružuju, od onih iz salona do onih sa posla pa i onih iz djetinjstva ni jednu ne mogu ubrojiti u skupinu kojoj bi ovo rekla. Zato i govorim Internetu, a ne osobi.
Fali mi njegov dodir. Nije ono prekinuli smo pa mi fali sex, koji je bio jedino dobro, iako jesmo prekinuli. Fali mi on. Fali mi da sam njegova. Ne treba mi da mi kaže da sam lijepa to znam i sama, ni da nam skuha i to mogu. Ne treba mi da me vodi negdje jer avantura mi je drugo ime ni sa mnom da ne radi ništa jer znam biti sama.

Treba mi da me jebe, to ne mogu sama, a i nismo prekinuli, ostavio me.