Ova je ta stvar koju želim da mi bude soundtrack za svaki trenutak kada ne znam što reći u životu. Samo da od negdje počne svirati. Da svi kroz tu pjesmu čuju moje emocije da ih ne moram verbalizirati. Da mogu ne pogledati ih u oči nego da oni iz nota ove melodije pomisle na najgore i ne usude se ni prići mi. Da žele to, jer ova glazba ih čini neutješnima i žude za ljudskim dodirom, ali da ne mogu. Jer ove note su ih ukopale i zauvijek će tu ostati. Gledati će nigdje, željeti će biti bilo gdje, ali biti će ovdje. U ovom trenutnku, sa ovom mišlju, sa mnom.

Želim da ih bol raznese. Da jedini pokret koji je moguć bude udarac o moje tijelo. Da jedina emocija bude usamljenost oklopljena ljutnjom. Da svakim udarcem o moje suzama orošeno lice taj oklop se okrhne. Da bol ih zagluši i sami svoje vriske ne čuju. Dok usamljenost potpuno ogoljena ne ostane i udarci posustanu, ali ne i bol. Ona je već na pola puta do potpunog rasnesenja. I oni to tek sada počinju da osjećaju. Bilo bi im lakše da su sa početkom je bili svjesni, ali ljutnja to nije dopuštala. Sada su poput gmaza koji je uronjen u kipuću vodu – u panici.
No ja sam tu. Da ih zagrlim. Da ih utješim. Da mi se prepuste. Da ih oslobodim. Da kroz suze osjećaju olakšanje. No ja nisam im prijatelj, nisam utjeha, nisam oslobuđenje, ja sam smrt.

Da je ovo život, smrt bi značila kraj, ali ovo je priča. Priča tvojeg života i potrudi se da bude vrijedna čitanja.