Vrišti za mene

Ležim u novom krevetu. Volio bi da se radi o nečijem krevetu, ali radi se o tome da sam kupio novi krevet. Već sam te razočarao s obzirom na naslov i prvu rečenicu. Očekivala si seks, jebanje, tvoju skrivenu fantaziju da spomenem. Onu koju nitko ne zna, a tebi ne prestaje ulaziti u misli svaki puta kada vidiš zgodnog frajera. Pomisliš hoće li on ju izvršiti baš onako kako si zamislila. Mora li uopće biti doslovno izvršena? Misliš da mora iako poanta fantazije je da izgubiš kontrolu tako da ako se doslovno događa, jesi li?

Ček. Tko ima kontrolu? Onaj koji dominira ili ona koja prijedogovorenom riječju kontrolira razinu dominacije?

Ti nemaš kontrolu. Ne želiš ju. Želiš skoro da ignoriram svoje uzdahe, a stenjanje još više. Želiš osjetiti da si po prvi puta sa nekim tko toliko dobro zna što radi da moraš uživati. Nije to pritisak. To je sloboda. Da budeš kurva. Ne odvratna, već najbolja, al odvratna.

Jebeni pogled želiš. Onaj pogled koji skoro pa te gleda s visoka dok ti se još treseš i dolaziš do daha. Nećeš dobit taj pogled.
Dobila si poljubac u čelo i šapnuo sam ti bravo kurvo na uho.

 

3, 2, 1, bivša!

Prvo, ne želim čuti ništa o tome kako mu ne bi trebala posjećivati profile. Ok.

A sad krenimo.

Živcira me kada ga vidim na slikama u odjeći koju nije imao dok smo mi bili zajedno. To je kupio za neku drugu kurvu. Ovu koju je zapratio. Ne, čekaj, zapratio je nekog tipa. Al neka kurva sigurno postoji. Ja sam postojala, ja sam bila ta kurva.

Drugo, ne želim čut zašto se ovdje oslovljavam kao njegova kurva kad sam sve samo ne to. Ok.

Mislim da je smršavio. Ne znam, ove slike su glupe. Jebem njega i te glupe slike. Zapravo jebem sebe u glavu spremajući se sat vremena za selfie koji želim da on stalkerski vidi. Je frajeri to rade? Je on to radi? Koji kurac ja ovo pitam kao on je neki posebni frajer. Je kurac. On je bio za kurac. Bio je dobar kurac i to je to. Ja sam bolja pička nego on kurac. Ajme šta ovo znači, šta ja radim.

Treće, želim čut njega.
Želim čut da sam ga povrijedila. Želim saznati da je patio. Želim čuti da mu je trebalo previše vremena. Želim čuti kako se na njemu vidjelo da je loše. Želim sve što sve želimo. Želim mu biti najbolja bivša. Ok.

 

Frend

-Što misliš, kada ću biti dovoljno star da ljudima prestanem govoriti da sam negdje to pročitao ili mi je netko rekao?
-Neki misle da to mogu već sa 20, neki tek sa 30, rijetki misle da tek nakon 50te.
-Znači 50.
-Ne, ne, ti ćeš morati umrijeti.
-…
-Nemoj se ubiti.
-Ok.
-Bar ne još.
-Ok.

 

You are just one

Ne znam kako će ovo završiti, ali znam da hoće. Već je previše rečeno, previše nije shvaćeno. Postati ću opet jedan, sljedeći koji će biti prošli. Posljednji biti je uloga u kojoj me ni jedna ne želi vidjeti. Preveliko sam ogledalo njihovog ponašanja da bi mogao ikada biti razmatran za tu ulogu. Ja sam sporedan. Što god one rekle, koliko god me stisle u zagrljajima, koliko god stenjale u pozama.
Moja uloga je davno određena i mogu ju jedino odbiti te ni ju zaigrati kada se pojavi nova prilika. Biti publika u mraku koja plješće kada treba, uzdahne kada je potrebno.

Sve češće mislim da ću odlučiti se za mrak. Promatrati i biti sretan. To mogu, biti sretan u mraku. Previše sam proveo vremena na toj strani da bi lagao ikome da ne mogu ovdje biti sretan.
Ostati ću tu. Samo da ovo završim. Ili ona, ali mislim da ću ja. Njoj će predugo trebati, a mrak me čeka.

 

Sljedeći

To je ono što nas razlikuje. Ti koja se nadaš i ja koji znam. Nisam pametniji. Rekle su mi. Svaka. Svaki put.

Da sam provod. Da sam jedinstven tu noć bio, taj mjesec, tih par godina. Samo su prestale da me vole. Rekle su mi. Svaka. Svaki put.

Previše sam bio. Davao sebe i onda tražio njih. Nije bio u meni problem. Rekle su mi. Svaka. Svaki put.

Sada bi se drugom smijale. Sada bi one nešto bolje. Bilo je najbolje.
Rekle su mi. Svaka. Svaki put.

 

Njegova stvarnost

Gola sam. Ne znam ni zašto sam gola. Želim biti gola. Želim da me gleda. Želim da uživa kakva sam pička. Želim da vidi da zajedno uživamo u tim pogledima. Moje oči, njegove oči, moje dupe, to je naš ljubavni trokut. Znala sam odavno da čovjek voli dupe više nego stvarnost. Želim, jebemu, al želim da moje dupe bude njegova stvarnost.

Puno ja toga želim, al zapravo samo njega. Sve u vezi njega. To je ono puno.

 

A tide

Ne znam zašto sam mu rekla istinu. Inače to ne radim. Inače sam kulerica. Inače sam onu koju love. No sa njime imam osjećaj da me već ulovio. Ne, čekaj. Krivo sam to rekla. Nije me ulovio. Predala sam se. Bez uleta, bez nekog flexanja, samo pod njegovim pogledom ja sam došla pred njega i predala se.

Rekla sam mu da se u njega tako lako zaljubiti. To je ona istina koju sam mu rekla. Njemu se takve stvari govore. Njemu se ne govori da se si zaljubila u njega. Njemu to nije potrebno jer on zna da samo oni koji se zaljube u njega znaju koliko je to lagano.

Šta je ovo? Nervozna sam zbog činjenice koliko sam opuštena pred njime.
Koji kurac je taj osjećaj.

A sada se moram vratiti u stvarni svijet. Dečku. Kojeg sam očito prevarila iako sinoć nismo spavali zajedno. Zapravo jesmo, ali smo baš to – spavali. Ja u njegovoj majici koju mi je tako spremno dao kad sam ga tražila nešto u čemu mogu spavati. Znao je da lažem jer sam imala cijelu torbu sa sobom. Ne onu našu ogromnu žensku gdje bi bilo manje očito da sam lagala, nego baš onu putnu.

U toj majici, sa grudnjakom ispod i polutangicama. Sa mrežastim čarapama koje sam rekla da neću skinuti jer to bi bilo too much. Šta too much? Ležiš u njegovoj majici, njegovom krevetu, zagrljena, sa njegovim licem prislonjenim uz svoje i ovo bi bilo too much? Too much iako njegova ruka te mazi po nozi i ti ga osjećaš kao da ih niti nemaš i još te žuljaju već sada, a ujutro će još više?
Gdje ja samo nađem ovu logiku.

Logiku koju, kada me je htio poljubiti sam rekla da imam dečka na što se odmaknuo, a onda sam par sati kasnije bez da me uopće pitao sjela u njegov auto, ušla za njime u njegov apartman, zatražila majicu i ostatak znate.

Nisam samo prevarila dečka nego sam za njega uništena.

Kako ne bi bila kad ujutro kad sam se probudila u traženoj majici sam se tako poslušno zaljepila uz njega nakon što je rekao da sam mu predaleko. Nisam bila predaleko, rekao je to samo da me testira. Samo da testira koliko sam već njegova iako mu nisam dala ni da me u obraz poljubi.

Tuširanje kod njega nije pomoglo u mojem nastojanju da se pretvaram da ništa se nije dogodilo sinoć. Dok mojoj logici definitivno nije pomoglo što sam nakon pranja zubi stavila svoju četkicu u čašu kraj njegove, a ne nazad u neseser. Desetak minuta nakon ipak ju jesam prebacila kad me podsjetio da ću je inače zaboraviti.
Tek to što sam izašla samo omotana u ručnik pred njega je logici bilo poprilično teško pratiti. Iako sam mogla najnormalnije se obući u kupaoni – ne ne, zašto ne pred njime oblačiti gaćice i promatrati hoće li u bilo kojem trenutku mu pogled skočiti u nadi da vidi ono što jučer nisam mu dala da ima. Nije mu skočio. Što sam shvatila da me je još više predalo njemu, a mislila sam da će to biti moguće samo ako mu pogled skoči.

Zašto on zna što želim bolje nego ja. Zato jer ne misli na mene, nego misli na sebe. Sa stavom da jednako to želi da ja radim, ali ajmo to raditi zajedno. Ajmo dok su nam prsti isprepleteni, držimo se za ruke i volimo kako drugi ne razumiju.

Sada izlazimo iz apartmana. On na sebi ima izgužvanu majicu u kojoj sam ja spavala i miriše na mene. Kada sam ga pitala šta će stvarno obući tu majicu i nakon što je najnormalnije rekao da da i pitao me dal mi smeta – ja sam jednako normalno rekla da mi ne smeta. Opet test. Opet sam pala. Opet mi je pročitao misli. Naravno da nisam to rekla jednako normalno kao i on. Htjela sam iskulirati, ali on je znao da oblačanjem te majice me učinio svojom kako nitko do sada nije mogao ni sanjati.

Tako se to radi dečki. I vi muškarci isto poslušajte. Najbolje se zbari kad dopustiš da se tebe zbari. Znaš šta, i vi cure, a žene pogotovo isto urežite si ovo gdje god trebate da zapamtite.

Evo nas pred ljudima pred kojima smo jučer nestali i otišli u njegov apartman. Njima ne mogu objasniti da se zapravo ništa od onoga što oni misle da se sinoć dogodilo – se nije dogodilo. Ni da im pokažem snimku prošle noći ne bi uspjela objasniti. Ni ja ne vjerujem. Vjerujem, ali nevjerojatno je. On i ja, takva energija, ništa, a opet sve.

Ne znam, sada nas grli sve i pozdravlja jer mora ići, i dok moje ruke ima oko sebe šapuće mi da mu se javim, a ja ne znam.

 

For you

“For a long time I felt like I was broken.”

Čuo sam to negdje. U nekoj seriji, filmu, monologu, negdje. Prošla me jeza, onaj strah koji tako rijetko osjetim me preuzeo. To je istina. To sam ja. Vidi se na meni izdaleka da sam toliko puta izlomljen. Zabavan, al prolazan. Uvjerili su me u to.

Onda si ti odlučila mi postati netko tko me želi kraj sebe bez te maske koja sam i sam postao. Nisam ti vjerovao. Naši prvi razgvori su bili bezrazložne rasprave koje možeš imati sa bilo kime, ali ja nikad nisam imao sa nikime.
Smijala si mi se, što si drugo mogla kada sam se skrivao od tebe. Bila si strpljiva, bila si pametnija. Imam osjećaj da ćeš to uvijek biti. Oboje.

Kada sam odlučio otkriti se, skinuti rukavicu, ti si gledajući me u oči uzela me za ruku i čekala da se još otkrijem. Ogolio sam prsa, na njih si naslonila glavu. Ostalo si sama odlučila maknuti sa mene jer znala si da i sam to želim.

Strah. Ovaj puta novi. Novootkriveni. Da nisi stvarna. Da si oženjena. Da tražiš muškarce i poigravaš se sa njima. Da nisi iz Zagreba. Da nisi iz Hrvatske. Da ni kontinent ne djelimo.
Bilo je kasno, već sam se počeo lomiti. Ovoga puta nepovratno.

Odlučio sam priznati sam sebi da sam se zaljubio. Ako sam išta, to sam iskren prema sam sebi. Očito postoji grijeh kojeg nisam svjestan, ali moram za njega platiti. To si ti. Tinder match koji me natjera da se zaljubim u njega i onda me razlomi da više nikad pohvatati se neću.
Prihvatio sam to. Nisam na površini, ali duboko u sebi jesam. Ne postojiš ti. Ne postoji ta žena koja sa takvom lakoćom je savršena za mene. Za nekog drugog to je moguće, ali ne za mene.

Da je to istina, to bi moralo značiti da se i ona zaljubila, da je vidjela što sam postao svaki puta kada su me razlomili. Vidjela smisao iza tih djelova kojima sam nadopunio sebe da nadomjestim ono što su mi oduzeli. Osjetila da svaki moj grijeh krije očajnički pokušaj da ispravim nepravdu.
Shvatila da suze kada bi potekle su bile krinka za ono što sam postajao dok su one tekle.

Danas sam to što jesam, hibrid. No taj hibrid je tvoj muškarac. Tebe naziva svojom ženom. Tebe naziva maštarijom koju nikad nije imao jer o savršenstvu se ne mašta već se samo o realnosti razmišlja.

 

After hours

Obožavam taj smiješak. Obožavam ga. Osim tvojeg pogleda nedostajanja kad se vidimo nakon što ne provedemo noć zajedno ovo je moj drugi najdraži način na koji mi govoriš koliko me voliš.
Prihvatila si već da nakon što te grlim i ti zaspiš da ću uzeti laptop i koji puta pisati. Ne smeta ti, već ti čak zvuk tipkovnice fali kad ga ne čuješ.

Tada se taj smiješak dogodi. Imam osjećaj da koji puta krenem pisati samo da bi ga doživio. Okreneš se u polusnu prema meni, stisneš još malo uz mene, bez ikakvog razmišljanja da li mi je tako možda teže pisati. Znaš da za tebe ne postoje pravila, da si uvijek prva i sve ti je dopušteno.
Onda ne otvarajući oči se nasmiješiš. Nije nezamjetno, to mi se posebno sviđa. Taj smiješak koji govori mi koliko uživaš što si mi muza i što mnogi bi rekli da je glupo da dok si kraj mene ja tipkam svoje nešto, ti znaš – ti znaš da oni ne razumiju. Ne razumiju kako je biti nekome takva inspiracija kao što mi jesmo meni. Ne razumiju našu ljubav, naš ludi početak, otkrivanje jedan drugog i kaos koji nam se nakon toliko godina posložio u srcima.

Oni ne znaju još nešto. Oni zapravo ne znaju ništa jer ni jedan ni drugi ne pričamo o nama nekom trećem. No svejedno, ne znaju da kada napišem namjestiti ću se uz tebe, a ti ćeš kao savršena ljubav se ušuškati na moja prsa, poljubiti me, čekati da te uhvatim za moju guzu i onda ćemo oboje zajedno sanjati.

Volim te, volim nas.

 

Nešto nabrzinu

Nemam vremena ovo pisati. Trebamo krenuti za nekih 10ak minuta. Ona je našminkana i obučena. Da, toliko smo blizu kretanja.

Može li se što kvalitetno napisati u 10ak minuta dok u jakni sjedim za stolom, također obučen i obuven? Treba li se priznati da si nešto kvalitetno napisao u tako malo vremena? Hoće li onda neki ljudi odmah smatrati to lošim? Hoću li ispasti bahat kada kažem da sam to nešto napisao u svega 10ak minuta? Smanjuje li se time trud uložen u to nešto?

Znaš šta. Ako se mogu u sekundi zaljubiti i u prvoj polovici te sekunde odlučiti da sa tom ženom želim SVE provesti – što znači da u 10ak minuta se može svijet promjeniti, a kamoli nešto kvalitetno napisati.

Moram ići. Čujemo se.