Moram ovo napisati dok sam još pijan. Trijezan neću biti ovako sebičan nego ću se uvjeravati da sam dobra osoba i da žalim što sada nismo zajedno. No ne žalim. Ne žalim što oko mene je preglasna muzika i nepoznati ljudi koji osjećaju ono što sam htio da ti osjećaš. Ljubav. Htio sam podjeliti sebe sa tobom. Htio sam da postaneš dio mene, da ja postanem dio tebe. Da ti i ja postanemo što nitko nije još uspio. Da naši pogledi uvijek budu odraz najbolje ljubavi. One na koju su svi ljubomorni, ali nikad nije stvarna osim na namještenim fejs slikama.
No to sa tobom nisam nikad mogao. Ti si voljela svoje uvijek više nego naše. Prijateljice su ti previše pričale da bi čula ljubav koja je u tebi vrištala. No i da si čula ta ljubav nije ta ljubav. Nija ta čista, nije ta moja ljubav. Kažem moja jer to je jedino što imam. Imam ljubav. Nemam tebe više ni onu prije tebe ni onu prije nje. Imam samo sebe i to mi je mjera za sreću. Mjera za biti tu kada je potrebno usrećiti druge. Mjera za život na koji drugi su ljubomorni. Ma nisu, misle da serem, ali kad bi samo znali. Kada bi samo na trenutak mogli shvatiti koliko sam sretan što sam ja. Kada bi barem na trenutak to shvatili, mogli bi bi biti sretni što su oni. To sam za tebe htio. da vidiš koliko si lijepa, koliko si pametna, koliko si sve što sam ti govorio i šaputao da jesi no ti si odlučila biti svoja. Ti si htjela biti nešto što misliš da trebaš biti jer to je lakše. A nema ništa lakše od biti sretan. Trebam samo razviti osmijeh preko cijelog lica i zategnuti usne, umjesto u poljubac, u smiješak i otvorenih očiju biti sretan. Ništa lakše.

Rekao bi da te volim da znam da će te to usrećiti. Zato sam to toliko i govorio. Više ne moram. Više nisam taj kojeg si našla da te usrećuje. Nećeš naći nikog poput mene. Koji ti to govori zbog tebe, a ne zbog tvojih sisa.