– I sjebala sam.
– Što je bilo?!
– Pa rekao mi je da me voli, a ja ništa.
– Ali pa voliš ga…
– Što misliš da ja to ne znam?!? Nisam rekla da ga ne volim nego da sam sjebala!
– Pa možeš mu reći da ga voliš…
– Jooj, znam da mogu, ali ne znam… On će to meni reći ponovo.
Ništa nas snažnije ne gura da mu se predamo od njegove iskrene namjere da nas ne kontrolira. Sve to znamo. Dok mu pričaš o sebi i čekaš reakciju, a jedinu koju dobiješ je smiješak jer te dodatno upoznao, a ne osudu da ti to ne priliči svima nam kroz misli prolazi jedna jedina misao: ‘Uzmi me!’
Uzmi jer tvoje je, zapovjedi mi pozu u kojoj želiš da te zadovoljim i gurni me preko granica do koje nikad ni dotaknute nisu. Postavi nove granice, zapravo nemoj ih ni postavljati. Samo sruši te pregrade i zidove i do zadnjeg trena nas ne usudi se ni usporiti.
Ne postavljaj pitanja, ne otvaraj oči, samo nastavi. Želim ti biti jedina, a jedina mogu ostati samo ako postanem, – najbolja. Reci mi, pokaži mi, uzdahni kada pogodim. Odvedi me tamo gdje neću ni prijateljicama priznati da sam bila. Tamo gdje će mi misli biti svaki trenutak kada nisam kraj tebe. Gdje svaki korak će biti uzbudljiv i zaustavljati dah jer prvi puta sam ovdje. Prvi puta osjećam se slobodnom, a tako tvojom. Nema zidova, nema prepreka, nema mojih ali, možda, ipak, ako već samo da, da, da i još!
, a drugo je biti samo njegova drolja. To je ljubav.
Mislim da mi je jučer rekao da me voli. Ne znam jer nije rekao ‘volim te’. Rekao je da se opustim, da ne moram toliko grčevito svoje prste ispreplesti njegovima. Pogledao me i sa smiješkom me poljubio u obraz. Učinio me tako malenom, tako sigurnom.
– I ja sam želio ti svakih 10 minuta ti poslati poruku da mi fališ. No ne znam kako reći to na toliko načina jer svaki puta mi drugačije fališ i kad kažem drugačije mislim sve više i više. Jer te sve više i više nema kraj mene. Nije da te moram stalno imati kraj sebe jer to bi bilo posesivno, ali želim te imati stalno kraj sebe. To zvuči manje opsesivno.
Sada kada znam da je prevario gledam ga drugim očima. Hoće li prevariti i mene? – ne možeš bez da se to zapitaš.
Kada mi je ispričao svjesno sam odgurnula poriv da zapalim jer nisam željela se odati. Odjednom sam se našla na rubu litice sa koje sam već jednom skočila. Odjednom u glavi sam zamišljala taj scenarij kako se to odvija. Prilazi mu neka tamo, šapuće pripito dok ga već dira kako samo ja smijem, a on ju ne odguruje nego usne mu se razvijaju u smiješak, a njene napuštaju stranu njegovog lica i prilaze tom smiješku kako samo ja smijem.
– Svi ste isti. – ajme ne… ovo je bila greška reći na glas. Sada sam zajebala.
– A da? – ok, ovo je rekao sa smiješkom, možda nisam previše zajebala. – Ako smo svi isti zašto nisi kod nekog drugog prespavala, zašto nisi sa frendicama na kavi nego u mom krevetu tražiš pozu gdje ćeš svojim tijelom dodirivati što više mojeg dok gledamo serije?
Ne znam ovaj odgovor. Mislim znam, ali zna i on da ja znam. Osjećam kako me čita. Ne mogu se sakriti. Ne mogu sakriti taj glupi poriv koji se pretvorio u razlog koji me nagovorio na tu rečenicu.
Oči mi se šire sve više dok glavom mi zuje rečenice. Poljubi me. Prigrli me sebi. Reci mi da sam glupa. Lupi me po guzi kao što radiš kada glumiš da se ljutiš, a zapravo sam ti slatka.
Što ja to radim? Pa ne može čitati on misli.
Ali može. Jer dobila sam po guzi, uz pitanje – Želiš ponoviti to? – a onda me uzeo k sebi i poljubio taman kraj uha da jednako osjetim i čujem taj poljubac.
Shvatila sam što će se dogoditi ako me prevari. Dogoditi će se prekid sa njegove strane jer jedino tako se može nagovoriti da me ostavi iako me još voli. Jer ja sam njega prestala odavno voljeti ili barem to prestala mu pokazivati.
Još uvijek me čudi njen potpun nedostatak čuđenja. Život sam ispričao toliko puta da sam mislio da znam sve reakcije, sve replike, sve posljedice. No svaki puta kada udahnem, ispričam, i udahnem ponovo, čekajući jednu od popisanih reakcija sa zadržanim dahom – ne dobijem ništa.
Nema položene ruke na mene da bi se izrazila žalost nad onime meni učinjnim, nema odmaka sa raširenim zjenicama, nema minimalno razmaknutih usana sa pogledom upitnika.
Jedino što me dočeka je jednak pogled kao i prije početka priče. Jednak pogled, jednaka snaga ljubavi.
– Are you OK?
– No… but I never felt better.
She knows that no is just me playing my fantasy of living in a movie so she waits with a smile for my drama to end. It takes over me, like dopamine. She knows it is part of the promise I made to her – it will never be boring.
I am her dramaking, but I still treat her like a queen.
Na greškama se ne uči. Uči se za vrijeme onog razmišljanja putem kući. Za vrijeme onog razmišljanja gdje otkopčan si i ne smeta ti vjetar koji tek probuđene ljude pretvara u razbuđene.
Odjebi mi sa onim tek cijeniš kada izgubiš. Lijepa je, slatka, njen dodir me umiruje, osmijeh izaziva moj, u san pada čim osjeti moju toplinu i danas dok smo šetali je prvi puta sama uzela moju ruku u svoju. Ja znam što imam. Ti si kreten.
Prva si otvorila oči i gledala kako se moji kapci lagano podižu i otkrivaju pogled zaljubljenog muškarca. Nisi znala da tim pogledom si me učinila svojim na puno duže nego na tu jednu noć za koju smo mislili oboje da je jedina ili svega jedna od nekoliko.
Sljedeće priznanje sam ti objavio porukom. – Jedva čekam još više zaljubiti se u tebe.
Jedva čekam.
Svi parovi znaju da zaljubljenost i ljubav nisu ista stvar. Zaljubljenost je ono što samo vi vidite, ljubav je ono što i drugi mogu primjetiti.
Da me pitaju kada sam se zaljubio u tebe rekao bi im oduvijek, a da me pitaju kada sam prestao da te volim, koji je to dan bio, rekao bi im sutra.
I’ll be there for you.
Moram prekinuti sa njim. Moram biti još jedna koja će napuknuti to jedinstveno srce. Već je prekasno jer sam najzaljubljenija ikad. Postala sam jedna od onih koja drugima priča kao da prva ikad sam osjetila ljubav. Odlazim od svakog razgovora misleći kako oni ne kuže.
Čudno je isprva kada ti kaže da je on taj u vezama kojeg se ostavlja. Pomisliš da je u pitanju mračnost nekakva. Tajna ili mana koja svu sreću upije.
No shvatila sam da upravo ono što upije sve je njegova najveća vrlina. On ne može stati. Uvijek mora kretati se naprijed, postići više, bolje. Kao da lebdi, no uvijek se naprijed kreće. Ne vidiš kretnje, samo osjetiš da sve više i više osjećaš da te vuče. Sa smiješkom, sa riječima koje samopouzdanje izgrade u fantastične dvorce dok drugima ono živi u kućama u redu.
No to nisi ti. To je prekrasna vizija koju on ima o tome što ti možeš biti. To je laž.
Nitko ne može sve. Nitko ne može, samo on. I to je laž, ali ne mogu u nju vjerovati i osjetiti njega blizu sebe. Jedina utjeha mi je to što znam kada ga se slomi on osnaži još više. Postane još privlačniji, još brže se nauči zavući pod kožu.
Ja ne znam pričati priče, uvijek se svedu no to da ih završim sa trebao si biti tamo. No jedina priča sa njime koju imam, kako god je ispričala i tko god ju slušao, taj se nasmije. Kao da sama njegova prisutnost u priči joj daju tu moć da izmami ljudima osmijeh na lice.
Kaže da ga sve bivše mrze, ali kao da ne razumije što to znači. Ne mrziš nekoga do koga ti nije stalo. Ne mrziš nekoga od koga misliš da možeš bolje. Mrziš samo one za koje duboko u sebi znaš da nisi dovoljno dobra, a njega sve mrzimo.
My top
Nosimo zajedno jednu pižamu. Njegov gornji dio je na meni, a donji još uvijek na njemu iako ga toliko cesto skidam da se pitam zašto ga uopće ponovno svaki puta oblači. Mislim da mi pokaže da svaki moj dodir cijeni kao da je prvi. Imam osjećaj kao da je, svaki puta kada mu se približim na trenutak, samo u mislima, zadrhtim prije nego li ga dotaknem tijelom. Želim da nam tako zauvijek bude. Prvi dan kada ne bude znati ću da me prestao voljeti, ili ja njega.
