Još uvijek me čudi njen potpun nedostatak čuđenja. Život sam ispričao toliko puta da sam mislio da znam sve reakcije, sve replike, sve posljedice. No svaki puta kada udahnem, ispričam, i udahnem ponovo, čekajući jednu od popisanih reakcija sa zadržanim dahom – ne dobijem ništa.

Nema položene ruke na mene da bi se izrazila žalost nad onime meni učinjnim, nema odmaka sa raširenim zjenicama, nema minimalno razmaknutih usana sa pogledom upitnika.

Jedino što me dočeka je jednak pogled kao i prije početka priče. Jednak pogled, jednaka snaga ljubavi.