– Gotovo je.
– Molim?! Zašto si prekinula?
– Kako znaš da sam ja?
– Da je on prekinuo bila bi ljuta, a ne tužna.
– Nisam tužna.
– Ok, nisi.
– Pa nisam!
– Što je napravio?
– Ništa.
– Nešto sigurno je.
– Nešto lijepo.
– Šta to nije dobro?
– Nije…
– …jer…
– Jer kako da budem hladna i kučka prema nekom tko mi radi lijepe stvari.
Girl
Tiho i voli me
Prestani biti sve ono što do sad me plašilo i od čega sam bježala. Prestani biti tako opušten dok rušiš sve moje zidove koje su sa mnom toliki gradili. Ni ruševine te ne dotaknu. Nakon proloma buke ti se ni ogledaš oko sebe dok sa smiješkom mi se još više približavaš.
No ne uzmičem, sa strahom, ali sa smiješkom te promatram da vidim dokle ćeš tako opušten doći. I bahat. Nakon zidova dolazi drama, a to tako opušten nećeš moći. Ali već te vidim. Zatovrenih očiju kako spreman si na sve. Na oluje i kaos, ali to nisam ja. Žao mi je, ali tamo gdje druge su te zasule ja ću te izazvati.
Tvoje zatvorene oči otvoriti će roj mojih misli i tada moj smiješak će posustati, a strah potpuno preuzeti. Želim te. Želim da se ne obazireš na ništa i da čuješ onu jednu pomisao. Volim te.
Slamčica
Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.
Ti ćeš njega oženiti
– Gdje si ti?
– Još sam kod njega.
– Molim?! Pa di je on??
– Na poslu.
– I ti si ostala?
– Pa nisam ostala, frajer se probudio, spremio i prije nego otišao me probudio. Rekao da imam grožđa kraj kreveta i da zeleni ručnik je moj.
– Daj ne seri!
– Pa kako ti nije bed?
– Pa nisam se ni snašla!
– Ti nisi normalna, pa šta sad radiš?
– Jedem grožđe i kopam po njegovim stvari u njegovoj pidžami.
– Hahaha, ti si kraljica.
– Pa rekao mi je da zna da ću kopati i da uživam, pa uživam.
– To ti je rekao?! On je veći psiho od tebe!
– Mislim da je taman.
Samo jedina
Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.
Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.
Šššš
Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.
..
Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.
..
Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.
Riječi su djela kukavica.
To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.
Kad si pička
Osjećam se kao da nisam žensko. Sad se čak osjećam kao da nisam ni ljudsko biće. Od svih prijateljica koje me okružuju, od onih iz salona do onih sa posla pa i onih iz djetinjstva ni jednu ne mogu ubrojiti u skupinu kojoj bi ovo rekla. Zato i govorim Internetu, a ne osobi.
Fali mi njegov dodir. Nije ono prekinuli smo pa mi fali sex, koji je bio jedino dobro, iako jesmo prekinuli. Fali mi on. Fali mi da sam njegova. Ne treba mi da mi kaže da sam lijepa to znam i sama, ni da nam skuha i to mogu. Ne treba mi da me vodi negdje jer avantura mi je drugo ime ni sa mnom da ne radi ništa jer znam biti sama.
Treba mi da me jebe, to ne mogu sama, a i nismo prekinuli, ostavio me.
Voliš iznenađenja?
Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉
Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.
Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.
Bok, ja sam nova ovdje
Nemoguće je ne pomisliti da je stvoren za mene. Nemoguće je ne osjećati se kao jedina žena na svijetu dok on me gleda. Nemoguće je da barem jednom mi ne izleti kako nitko ne razumije kako on mene voli jer on mene voli više nego bilo tko bilo koga ikada.
Voli me taman. Znam, zvuči loše, ali taman toliko mi treba. Taman toliko da zauvijek budemo zajedno, taman da svaki puta kada mi se zavuče pod majicu zatreperim, taman da kada god pomislim da sam ispala glupa on kaže da mu je to najdraži naš trenutak ikada.
Zna on što mi radi, a ja ne mogu vjerovati da zna jer ja ne znam kako. Svaki puta kada ode ja se pogledam u ogledalo i upoznam novu djevojku kako mi se smiješka. Ova nova zna da obožava osjetiti njegov dlan na svojim usnama i prigušiti svoje uzdahe dok ona koju sam upoznala večer prije nije na to nikad ni pomislila. Više mi sviđa ova nova.
Cerebro
Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.
A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.
– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.