Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.