Mrak je predivno mjesto da se misli poslože u one stare poluraspadnete kutije prepoznatljivog kartonskog mirisa. Samoća je također dobar prijatelj razmišljanja i dugih morbidnih monologa koji se nerijetko pretvore u otužnu ispovjedaonicu usamljenih srca i neostvarenih snova – baš poput ovih rečenica.

Ironični smiješak prešao mi je preko lica. Iako svjestan svojih radnji, griješim. Nevjerovatno? – nimalo. Ali krenimo polako. Vrijeme je da vam ispričam svoju priču, ali prvo moram nešto uraditi.

…
Eto, jesam. Navio sam njenu malu muzičku kutiju uz koju svake večeri prije spavanja bi pjevušila. Posjela bi se tamo pokraj gradskog bunara i umirila cijeli grad svojim milim glasom. Bezvremenski valovi njenog glasa poput strijele, sada slomljene, bi se prostrali ulicama grada i sve bi utihnulo. Svako dijete zaustavilo bi svoj plač, svaka majka svoje nezadovoljstvo, svaki otac svoj ego, svaki djed svoga unuka, svaka baka svoje ruke. Zrak bi postao mekan i ponovno lagan za teške ljetne udisaje koji bi postali jedino bilo grada.
I taj mali, orni glasić mogao bi se čuti miljama daleko. Na udaljenim pašnjacima ovce naćulile bi svoje uši, neumorni psi čuvari bi zastali, a pastiri bi na tren odvojili svoje umorne usne od, rukom izrađene, frule.

Svi kapci svoje mjesto pred očima bi našli i sva srca otvorila bi svoja vrata, ona teška, sa metalnim obručima umjesto zvona i davno, davno podmazanim, već pomalo zahrđanim, šarkama.

Tada, u tim trenucima mira, njen glas postao bi njihov smisao, njihova utopia mira, dalek otok prepun zadovoljstava i nezamislivih čari koje bi naše snove pretvarale u stvarnost. Ne u onu okrutnu, nikako, već u onu mirisnu, slatku, zanosnu i nadasve voljenu – baš poput nje.

Ta mala bijela haljinica, zaustavila bi sile vjetra i smirila rubove halja i ponosno obješene zastave. Čak i užareno sunce zastalo bi na horizontu da i samo može osluškivati te slatke note navijene muzičke kutije i usamljeno pjevušenje malene djevojčice.
Sjetno se čini, ali nije. Radost u tim trenucima preplavila bi naše umove i mi, da mi, osjetili bi svoju svrhu, osjetili bi se važni, jedinstveni, nezamjenjivi – baš poput nje. Baš poput njenog jedinstvenog glasa koji bi uz malu pomoć onog istog slatkog zraka ulio u nas ono malo sreće što je tako ravnomjerno po svjetu bilo rašireno.

Kosa, za koju bi stranci rekli da je neukroćena, a mi, opet mi, znamo da je bila njena baš isto kao što je bila njena majka. Njen otac udaljen zvijezdama daleko, mogao bi zamjeniti njen pogled. I taj glas, taj moćni, orni, usamljeni glas. Poput violine svirane samo rukom pažljivo bi note birao i sa našim ćulima se poigravao.

Da me svaki dan upitate zašto, taj svaki dan isti, već dosadan, odgovor bi dobili. Griješim, ali tada nisam pogriješio. Slobodno mi postavite još nebrojeno drugih pitanja, podpitanja i dopuštam vam čak da me upitate ono što svi su me upitali:
– “Kako samo znam da tada nisam pogriješio?”

Jedno je ono što vi mislite, a drugo je ono što ja znam. Jedno je njena sudbina, a drugo je moja. Jedno je sunce koje osluškivalo je to milo stvorenje, a mnogi ste vi koji to niste znali cjeniti. Jedan sam ja koji vas bezuvjetno voli i razumije, a mnogi ste vi koji me sa razlogom prezirete. Neću vas kriviti, neću, neću i neću. Ne želim vas poistovjetiti sa vama samima i zamjeriti vam vaše misli, ali uskoro djela će zauzeti svoje mjesto na blještavoj pozornici besramnog života i tada vjerovatno i ja ću pokleknuti nad tim mučnim mislima i sa time valjda moram se pomiriti – baš kao što vi, niste.

Sada ovdje među ovim rešetkama mogao bi se i sam upitati:
– “Zašto, zašto sam baš ja, njen rođeni brat stavio ruke oko njenog krhkog vrata i dopustio razumu i sirovoj logici da zauvijek utihnu taj orni, moćni, jedinstveni, nezamjenjivi, slatki, mekani, lagani glas?”

Čudilo me kako ni suza puštena se nije pojavila. Čak ni razočarenje u njenim očima nije zasjalo. Smireno se opirala, kao da je znala da ju volim i da poljubac ću podariti njenom uskoro beživotnom tijelu.

– “Zašto?”
Pa nisam ni ja bilo tko, i ja sam samo čovjek, a čovjek pogriješi.

– Boljelo je, ali ne koliko i sada boli.