Prokletstvo genija

Nikad nije dobro kada grupa ljudi se nađe na mjestu na kojem ona se nalazi potpuno izvan uobičajenog kontexta. Za neke je ta grupa ljudi svakodnevnica gdje se našlo nekolicima odvažnih, ali uz to i nadobudnih, istomišljenika i sa srcima jakim pokušavaju natjerati ne samo vodu, već i ostale pritoke, na svoj mlin. Za mene je ta grupa ljudi uvijek samo jedno – loša vijest.

U početku moje mirne radnje rezultirale su odlukom zaposlenih roditelja da moj odlazak u vrtić neće stvoriti nikakve probleme ili posebne priladgodbe osim onih na dobro u znaku viška slobodnog vremena sa strane mojih roditelja za koje termin radoholičari se čini poput sinonima. Tako je moja prva grupa, ljudi, postala razmažena zajednica mojih vršnjaka kojoj je, čini se, jedini cilj bio sveprisutna pomutnja i nered. Nerijetko njihovi pokušaji se izazivali ljutite grimase na licima voditeljica vrtićašto mi je u početku bo doživljaj koji je graničio sa zabavom jer te grimase su bile veoma rijetke na licima mojih roditelja.

Prošao sam i kroz to trnje. Veoma je vjerovatno bi ono imalo još oštrije bodlje da me moja jedina misao nije nosila na svojim krilima, a zvučala je: “Zašto da im se pridružim kada to ne želim?” Činilo mi se pomalo smiješno što sam bio pohvaljen za odluku kojom sam jedino samome sebi doprinijeo. Tata se je ponosio i kod kuće dok je majka smiješak održavala samo u prisutnosti, koga, čega – grupe.

U roku od neizbježnog sutra našao sam se u novoj grupi u kojoj je već bilo poznatih i manje poznatih pripadnika iako to uopće nije olakšalo prisustvo u istoj. Naravno, kretanja i radnje su postale, tada mi se činilo, sofisticiranije i upoznao sam nova lica na mojoj novoj voditeljici tokom nekoliko sljedećih godina. U tih nekoliko godina jedino važnije iskustvo je bilo ono u kojem sam naučio što to znači prilagoditi se. Prilično jednostavna riječ od 5 slogova čije značenje nije toliko jednostavno zbog mnogih mogućnosti upotrebe. Upravo ta upotreba mi je ju učinila posebnom i značajnom za moje daljnje postojanje i ponašanje.
Nakon što sam zadobio nove izvore, sada već poznatih, grimasa moje kretanje polako je počelo biti obilježeno u jednoj određenoj grupi, spontano. Nikako ne bi mogao reći da pripadnici te grupe su mi bili slični ili srodni po, skoro, bilo kakvoj karakteristici, ali nekako su gravitirali mojim radnjama i činilo se, razmišljanjima.

Usprkost znatnome značenju prije spomenute peto-složne riječi nailazio sam na sukobe koji su se odrazili i na moje roditelje čiji ponos zbog tih sukoba se činio da raste, exponencialno. Oštre kandže nastavnika nisu se mogle pomiriti da im moj talent proziran se čini i više nego otporan na raznovrste predstave pod redateljskom palicom njihovog, umišljenog uma.
Tata je u očitom nerazumjevanju odlučio sjesti sa mnom i razgovarati, poput oca sa sinom.

– “Znam da imaš svoje razloge i veoma se ponosim jer vjerujem da su pravi, ali volio bi kada bi ih podjelio sa mnom.”
– “Moram te razočarti tata jer nemam razloge i to je zapravo zašto odbijam nastupiti na tim natjecanjima.”
– “Razumijem, korist. Ne vidiš ju u tome, ali možda nisi ju uvidio u tome da daljnje školovanje će ti biti olakšano sa tim nastupima. Razmišljao si o tome, zar ne? O daljnjem školovanju, zar ne?”
– “Naravno da jesam tata i ne mislim skoro prestati širiti svoj opseg znanja, ali mislim da moje školovanje sa obzirom na moj talent neće nikada biti upitno. Kažu mi da nitko nije postizao ovakve rezultate i da neodlaskom na natjecanja ga uzalud trošim, ali ja ne vidim tu uzaludnost.”
– “A da probaš, barem jednom, možda upoznaš nekoga zanimljivog?”
– “Razmišljao sam i tome. Da tamo možda upoznam nekoga tko mi je sličniji, ali po zadnjem članku iz novima mislim da je ta šansa mala.”
– “Misliš na ovaj zadnji?”
– “Da, na taj sam mislio, ali i ne samo na taj. I na svaki prošli koji me uspoređuje sa ljudima koji su živjeli u potpuno drukčijem vremenu, a da ne spominjem prostoru koji je bio stvaran za razliku od onoga virtualnog gdje ja provodim najviše vremena.”
– “U redu, razumijem. Na ništa te majka i ja nećemo siliti i našu ćeš podršku uvijek imati.”
– “Hvala tata.”

Znao sam da nije razumio, ali saslušao me i bez obzira na sve – podržao me. Taj osnovni dio školovanja je prilazio svome kraju i moja odluka je počela dobivati na snazi jer uskoro će ona biti moj sljedeći pokazitelj, nadam se pravog puta, na još jednom poželjnome raskrižju. Ipak sam razmišljao još i o daljnjem školovanjui tako uvidio da gimnazija mi vjerovatno pruža najviše od onga minimuma kojeg mogu bez oklijevanja očekivati.
Nova grupa ljudi, zatim grupe pa grupice. Uobičajene grimase opet su dovele do ponovnih sastanaka u pristvu mojih roditelja koji bi lagodno svoju prisutnost objavili kao nevažnu i prednost dali, opet, mojoj odluci. Ona je ostala nepromjenja i čvrsta, moguće još čvršća nego li pri prijašnjem susretu. Afiniteti su mi se prošili i novi su bili stvoreni. Sa njima su bile neizbježne i nove grupe čini pripadnici iako mi nisu bili srodni nisu se to ni trudili biti, baš poput mene, to mi se veoma svidjelo. Čak mi grupe više nisu činile zamršene čvorove u kutiji sa osjećajima. Naravno, do jučer.

Moja posljednja grupa ljudi koja još uvijek biva sa druge strane ovoga tankoga zida. Ušao sam u stan nakon više mjeseci izbivanja zbog fakulteta po pozivu mojega oca. Rekao je da me želi ovaj vikend kod kuće i samo to mi je bilo dovoljno da tamo i budem jer što pružiti čovjeku koji me cijeli život obasipa povjerenjem i strpljenjem osim jednakog ponašanja. Prvo sam naišao na grupu ljudi u kojima nisam prepoznao niti svoga brata nisi oca. Njihove grimase već dovoljno su govorile i zato sam ih sve preduhitrio pitajući gdje mi je otac.
Pronašao sam ga u sobi gdje on i majka su noći provodili. Sjedio je na rubu kreveta i plakao. Nikad nisam vidio oca kako plače iako svojih osjećaja nikad se nije sramio već se ponosio njihovim sudom i silnim dobrima koja su mu omogućila. Njegov podignuti pogled, njegova grimasa bila je stranica u knjizi mojega života koju nikad nisam poželio da me snađe.

– “Otišla je. Mama je umrla.”
– “Kada?” – u pola rečene riječi sam uvidio bezosjećajnost koju ona nosi, ali bilo je prekasno. Otac nije zamjetio.
– “Prije nekoliko sati. Tijelo su odnijeli….”
– “..samo su uspomene ostale.” – izrekao sam sa nevjerovatnim nedostatkom razuma.
– “Da, u pravu si. Samo uspomene su ostale. Uvijek si znao što reći, a zasigurno i kako pravilno postupiti.”
– “Sreća.” – rekao sam možda preodrješito.
– “Nije to sreća sine, to je tvoj genij.” – rekao je to tako snažno i učinilo mi se kao da sam primjetio tračak smiješka.

Brat je bio u drugoj sobi, odvojen od grupe sa djevojkom koja je pružala vjerovatno dovoljnu dozu utjehe u ovome trenutku. Šok je pomiješao neke osjećaje, ali mislim da žene imaju tu čar koja im omogućava da poslože osjećaje, mislim da tu čar neki su nazvali i ženskom intuicijom. Ne žalim što nisam suprotnog spola, ali koji puta osjećam taj nedostatak.
Večer je prošla neobično. Grupu je krasilo obilježje šutnje što je veoma izvan karaktera ove pojedine grupe. Spokoj. Dvo-složna riječ, ali mnogo jednostavnija od preteć jednosložnih. Ta riječ sjajila je iz mojega lika tokom daljnjih tjedana. Čak i nakon razgovora sa mojim mentorom na fakultetu. On se tako nazivao, ego mu je to obožavao, a meni je bilo svejedno.


– “Profesore, je li vama majka živa?”
– “Ne, umrla je prije desetak godina, 12 točnije.”
– “I kada se saznali, jeste plakali?”
– “jesam, kao nikada u žvotu, jesam.”
– “A jeste već prije vidjeli nekoga da plače jer mu je majka otisla ili ste jednostavno improvizirali?”
– “Imoprovizirao? Ne razumijem, ali da vidio sam prije ljude kako plaču za izgubljenim majkama.”
– “Ja nisam nikada vidio nekoga. Možda nisam zbog toga plakao.”

Tata je bio jedan od onih koji su me genijem nazvali. Silni novinari kojima sam udovoljavao davajući intervjue spominjali su zavidnost u odnosu njih i mene koju ja nikako nisam mogao razumijeti. Kada vijest o majci je doprijela do mojih uši, a zatim do onog centra u mozgu koji precesira informacije ovo su misli koje su mi prošle umom. Dajem vam prijepis na uviđaj.

Mama je umrla. Ne znam kako. Da pitam? Možda ipak ne. Ili bi mogao, ali ne oca ili brata. Možda djevojka od brata bi mi uljudno objasnila. Otac plače, zar bi i ja trebao? I prije sam se loše osjećao, ali nisam plakao. Opet plakao sam zbog manjih stvari. To je valjda ljudska psiha. Ali ovo je veće od bilo čega prije. Bi onda trebao vise plakati ili uopće ne biti tužan. Kažu da je normalno kada djeca pokapaju roditelje, a da obrnuta situacija je tragična. Da ovo smatram sretnom okolnosti u ovome? Čini mi se da sam bolestan, postoji ime za tu bolest, nepriladgodbu, a ono kaže – prokletstvo genija.

 

Aleks