Opušta me. Iako sve što radimo je sve samo ne opuštajuće. Od trena kada ugledam njegovu zgradu me počne obuzimati napetost. Koliko si ja to ne htjela priznati, ja sam klinka. Sa svojih 19 godina naspram njegovih 31 ja sam malo mače.
Na sljedeću razinu napetosti dolazim kada trebam pozvoniti da mi otvori vrata od zgrade. Nikad ne pita tko je jer očekuje me. Naš susret je uvijek dogovoren, on nije netko tko trpi nenadane posjete, a ja sam pametnija od toga da ih pokušam forsirati.
Pred vratima stana sam, otključana su i malko otvorena. Na sljedećoj razini sam. Ulazim kao u ring, već u pola priče, kao da mi je svejedno gdje sam, ogledavam gdje me čeka, mrzim ga jer je preopušten, ne znam smijem li ga poljubiti, spuštam torbu, pričati nisam stala, nasmiješena sam, poletna sam, valjda zavodljiva, valjda ne naporna, ajme jesam naporna, pitati ću ga kako je dok tako još uvijek opušten, ni riječ nije rekao, sjesti ću, ne preblizu, da se mora približiti ako me želi dotaknuti.
– I, kako si ti?
– Bome odlično, naspavano i odmoreno danas.
Obožavam ovaj njen ulazak, kao u ring da ulazi, nabrijana i sa namjerom da zavlada. Čekam da me pogleda, nasmiješi, da ju dotaknem i primim sebi. Primim ju za vrat da je poljubim, jer iako je sve na njoj pripijeno vrat je jedini otkriven.
Na sljedećoj razini sam. Gola sam.
Gola, ispod mene, takvu ju obožavam doživjeti. Uživam ju imati sada dok sama ne shvati kakvu moć može imati nad muškarcima sa ovakvim tijelom. Lagani drhtaji odaju nesigurnost, no oni nestaju kada osjeti moje prste u svojoj kosi. Tada zna da je željena, a to je sve što joj treba. Slijedi vrtlog naredba kojima se besprijekorno pokorava.
Ne ljubim joj usne, ližem ju. Obrijanu samo za mene, vlažnu samo zbog mene. Svaki puta kada joj usišem klitoris sama sebe iznenadi sa uzdahom. Širi se. Opušta se, a testiram ju tako da joj jezikom dotaknem napaljenu guzu. Još više raširena, sa uzdahom, sada je potpuno moja. Naređujem da legne na bok, guzu da izbaci i okrene glavu. Ne zaslužuje da gleda, ali zaslužuje da joj ga nabijem i da pokuša odglumiti da joj paše. Sljedeće nabijanje već primi kao najbolja, i uzdah je iskreniji.
Počne osjećati pritisak mojeg jezika na svojoj vrućoj guzi i nabija sve više. Želi opet, ali ovaj puta u grlu. Želi čuti tu naredbu da na koljenima ga primi u grlo. Dok slušam kako se guši gledam guzu kako se diže i spušta. Zaslužila je ono što najviše želi. Da postane zločesta curica koju prebacim preko koljena, dotaknem mokru i onda istučem po guzi. Dok se ne zacrveni toliko da znam da cijeli dan će me imati u mislima. Nakon toga vraća se pokorno na koljena i završava započeto. Do zadnje kapi.
Klone jedino kada joj to dopustim, no tada i sam trebam predah. Koliko god ju ja vodio do njenih granica toliko i ona mene vodi do mojih. Jesam li ja kao svi stariji tipovi koji su našli mlađu? Vjerujem da nisam jer ono što me razlikuje što joj pokazujem da mi se sviđa. Ne lažem joj, nikad se bliže svojim granicama nisam osjećao.
50 shades of aleks 😀
Nisam grammar nazi, ali malo zabole oči kada se u ovakvom tekstu potkradu gramatičke greškice, malo padne sve u vodu. Točnije s/sa ti šteka. Prije objave pukni tekst u http://hacheck.tel.fer.hr/.
4275 nijansi crne
Oduvijek sam bila nostalgična. Imala sam te sramotne, ali istinski rasvjetljujće, nadasve lucidne snove o čitavim redovima Ustaša kako mi se smješkaju i pogledom me dozivaju. Nikada nisam mogla u potpunosti razumijeti smisao takvih ekskursa u tako stvaran, a opet tako surealan svijet. Čitav kosmos je postao jedna velika izdužena i zakrivljena crta koja se oblikovala u jedno jasno i kristalizirajuće U. Satima sam maštala o ustaškim odorama i Francetićevoj Crnoj legiji. Crnilo koje se nadvilo nad moje misli bilo je žestoko napaljujuće i jedva sam se mogla suzdržavati bez da bih se i ja njima osmjehnula. U tim trenucima zaboravila bih na sve komunističke strahote koje su obmanjivale moje sugrađane. Jadnici nisu znali što ih je snašlo. Jedna centralizirana sterilnost i bezosjećajnost. Kažu da teže slobodi, ali kakva je to sloboda bez vječne crne boje i savršenstva jedinog vrijednog samoglasnika. Uuuuu, zastenjala sam. Po mislima su mi se vrzmale crne beretke ispod kojih su provirivali prodorni ustaški pogledi, usmjereni jednoj Velikoj Hrvatskoj, boljoj budućnosti, ali i meni. Milovali su me dugim crnim trepavicama i skidali me pogledom. Na trenutak sam se prenula i shvatila da nisam dostojna jedne crne odore. Doista sam tako mislila, imala sam problema sa samopouzdanjem i u tom trenu sam se posramljeno povukla u svoju mračnu sobu. No, nikako nisam mogla izbiti iz glave svih 4275 crnih legionara kako stoje u redovima da bi vidjeli mene nagu. Shvatila sam da ne mogu tako dalje. Shvatila sam da je dosta ponižavanja vlastitog sebstva i da se moram pokrenuti ako želim ostvariti svoj san. Iskobeljala sam se iz kreveta s crnim uzglavljem i navukla na sebe samostojeće čipkaste čarape, zatim se pogledala u ogledalo i rekla sama sebi: „Ti to možeš!“. Čim prije sam istrčala iz zgrade, usput bacivši smeće u kontejner i brzinski popravivši ruž na usnama, koje su izgarale od strasti. Nisam mogla dočekati. U glavi mi je nastala zbrka, jedino što je u meni bilo stvarno bio je taj primordijalni khaos koji je obuzeo svaki atom moga bića. Trčala sam brzinom Atalante dok je u meni tinjala ahilejevska srdžba. Konačno sam stigla. Stajala sam na razmeđi totalitarizma kada je pala željezna zavjesa i kada su srušeni zidovi kule babilonske. Niti jedan jezik mi nije bio stran. Svi su navalili na mene kao da sam posljednji živući primjerak partizanskog ološa, trgali su me komadić po komadić u strahu da me ne nestane, a nisu shvaćali da me ima dovoljno za sve njih, moje crne anđele. Polako više nisam osjećala ni sebe ni svoje tijelo, nisam mogla čuti vlastite misli i uzdahe. Prodrli su do same srži mojega bića, ogolili kožu i otkrili istinski logos kako zbori: „Za Dom!“. U sljedećem trenutku sam čula sirene, kao da sanjam. Svi su se počeli oblačiti i zakopčavati svoje crne odore, a ja sam ih samo promatrala ni ne shvaćajući koliko pohote izvire iz mojih očiju. Osjećala sam se drugačije, snažnije, kao da mogu pokoriti svijet. Pokupila sam se i otišla zadovoljnija no ikada, znajući da ću se nekada opet vratiti.