Obožavam taj smiješak. Obožavam ga. Osim tvojeg pogleda nedostajanja kad se vidimo nakon što ne provedemo noć zajedno ovo je moj drugi najdraži način na koji mi govoriš koliko me voliš.
Prihvatila si već da nakon što te grlim i ti zaspiš da ću uzeti laptop i koji puta pisati. Ne smeta ti, već ti čak zvuk tipkovnice fali kad ga ne čuješ.

Tada se taj smiješak dogodi. Imam osjećaj da koji puta krenem pisati samo da bi ga doživio. Okreneš se u polusnu prema meni, stisneš još malo uz mene, bez ikakvog razmišljanja da li mi je tako možda teže pisati. Znaš da za tebe ne postoje pravila, da si uvijek prva i sve ti je dopušteno.
Onda ne otvarajući oči se nasmiješiš. Nije nezamjetno, to mi se posebno sviđa. Taj smiješak koji govori mi koliko uživaš što si mi muza i što mnogi bi rekli da je glupo da dok si kraj mene ja tipkam svoje nešto, ti znaš – ti znaš da oni ne razumiju. Ne razumiju kako je biti nekome takva inspiracija kao što mi jesmo meni. Ne razumiju našu ljubav, naš ludi početak, otkrivanje jedan drugog i kaos koji nam se nakon toliko godina posložio u srcima.

Oni ne znaju još nešto. Oni zapravo ne znaju ništa jer ni jedan ni drugi ne pričamo o nama nekom trećem. No svejedno, ne znaju da kada napišem namjestiti ću se uz tebe, a ti ćeš kao savršena ljubav se ušuškati na moja prsa, poljubiti me, čekati da te uhvatim za moju guzu i onda ćemo oboje zajedno sanjati.

Volim te, volim nas.