Mrzim što krevet ne miriše na nju. Nije trebala ovdje prespavati. Nije pa zato nema njenog parfema, nema šampona i gela koji se uvuče u plahte da me danima proganja.
Sve miriše na moje. Ne želim to, želim njeno. Želim da mi smetaju njene stvari jer ih ima previše za 2 dana koje će provesti ovdje. Želim da me pita 40 pitanja o mjestu gdje ju vodim jer želi savršeno se uklopiti. Ne jer joj je to bitno nego jer želi meni pokazati da sam joj ja bitan. Kako ne shvaća, kako ne vidi da jedino bitno meni je da je tamo. Da joj mogu izmamiti smiješak pogledom il poljupcem u čelo.

Želim da sjedne na zadnji sic jer pun je auto prijatelja, ali žali što nije kraj mene da mi može ponuditi svoja bedra da ih diram po semaforima.

Ovo ‘diram po samaforima’, zvuči tako dobro. Zvuči tako sexy, zvuči kao teenagerska ljubav u tridesetima. Zvuči kao svaka naša vožnja, a godinama jedino što radimo je vozimo se negdje. Vozimo se do njenog kreveta, koji već predugo je naš. Vodimo se do mojeg stana, koji svojim ključem već predugo ona otključava.

Ulazimo si u živote svakih nekoliko tjedana i uništimo si dane. Da ne spominjem noći. Uništimo si prijateljstva za koja smo mislili da su bitnija od svega. Jesu li. Jesu li kad ove osjećaje ne mogu izazvati. Jesu. Teško je biti zahvalan bez razloga. Teško je voljeti ako te nikad nisu povrijedili. Teško da ćemo mi uspjeti. Teško da nećemo imati djecu iako smo oboje ih lagano prekrižili. Teško se sve čini, a tako lagano je kad sam uz nju. Teško ću najebati ako se želi javiti drugome. Teško ću si objasniti da ona nije bila mi suđena. Teško.