Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen no ovako jesam i negiram to.
Author: Aleks
ŠŠ
Opsjednut sam tobom. Zapravo tobom kraj mene. Želim to iz dana u dan, iz minute u minutu, iz sekunde u sekundu, iz jedne misli u sljedeću. Zamisliti te mogu tako životno no osjećaji koji to prate su mi nekako plastični. Pravi su, ali kao da nisu iz izvora. Izvor je tvoja pojava koja me privezuje nevidljivim lancima. Poput lanca sačinjenog od samih protona. Nevidljiv čak i u usporedbi sa niti no toliko snažan da odbija i najsnažniji pokušaj da se razbije.
Želim ležati u našem stanu koji je okovan istim lancem. Ojačan požudom koja me izjeda! Fantazije mi prodere pogled na tvoju satensku spavaćicu koja već predugo visi ovdje tako bezlično.
Želim te u njoj, kako ležiš na krevetu. Kraj tebe sam, u boksericama koje voliš vidjeti na meni jednako koliko i skinuti ih. Ispod tvoje spavaćice samo gaćice te još od mene dijele no satkane su od tkanine koliko lagane da skinuti ih nije ni potrebno da bi zavrištala iz sveg glasa.
Iznad mojih bokserica je samo siva majica koju si jednako zavoljela kao i razne bokserice u kojima si me vidjela. Ona isto jedva čeka da ti posluži da tvoj vrisak dosegne još višu oktavu u igri kojom se oboje palimo.
Lagani pokreti, poput mojeg dodira tvoje ruke ili mazni prelaz preko tvojih dugih nogu da budu okidač zbog kojeg ćeš pogledom mi zapovjediti da te uzmem kako oboje želimo. Potezom bržim od tvojih uzdaha ostati će na meni samo majica koju u ovoj igri ćeš zadržati na meni. U mojem pogledu ćeš vidjeti kako započeo sam istu igru pomičući tvoje gaćice samo u stranu dok će te moj sljedeći dodir natjerati da uzdahneš najglasnije dosad. Uzdah koji je rezerviran samo za kada moje ruke te dotaknu po milimetrima tijela kojima mi pružaš najveću ugodu. Moja si. To si htjela. To sam htio. Na dlanu te imati.
Već sljedeći dodir nije ruku. No uzdah govori da je upravo taj dodir onaj koji si priželjkivala da bude sljedeći. Onaj koji nas sjedinjuje, koji te u prvim sekundama paralizira, a zatim pretvara u životinju. Divlja, moja. Naramenice će spasti jer ramena ti gola zubima i usnama želim i moram okusiti. Grudi će ostati pokrivene no ne nedotaknute ili ne uzete, jer takva je ova igra.
Voditi ću sve dok me ne poželiš više nego što ja želim te izluđivati. Vrisci sa noktima kojima požuda upravlja su sada u vodstvu sa tobom za uzdama. Ja ne gubim, dobivam i više nego kad sam vodio, a toliko i dajem. Sljedeće sekunde su zapravo minute u kojima ti si vrisnula opet, i opet.
Nikad ne klonemo. Nikad ne posustanemo već svega promjenimo igru. Sada je na redu ona gdje ti na mojim prsima uzdišeš, prstima u mislima se poigravaš po mojim prsima no u stvarnosti ruke su ti položene i čekaju.
Sebičnost
Želim tebi doći kući. Želim znati da u spavaćici, kao što sam oduvijek priželjkivao za svoju ženu, spavaš i u snu me čekaš. Da sjednem na krevet i kažem ti: ‘Lutko, jedan je od onih dana.’ i da ti znaš da slab sam tu noć. Da te trebam da me slušaš. Kako pričam o svojim mislima, kako ne želim se izgubiti, kako volim sebe i kako volim nas više od sebe iako sam ovdje sebe prvo spomenuo.
Želim reći: ‘Znaš koliko te volim, hvala ti na ovim trenucima jer prije su oni bili pakao. Sjedio bi u mraku, osvjetljen monitorima i pisao. Pisao iz misli, slova, riječi, rečenice, tekstove. Pisao za gomilu.’
Faliiiš miii
Mislim da mi je jučer rekao da me voli. Ne znam jer nije rekao ‘volim te’. Rekao je da se opustim, da ne moram toliko grčevito svoje prste ispreplesti njegovima. Pogledao me i sa smiješkom me poljubio u obraz. Učinio me tako malenom, tako sigurnom.
– I ja sam želio ti svakih 10 minuta ti poslati poruku da mi fališ. No ne znam kako reći to na toliko načina jer svaki puta mi drugačije fališ i kad kažem drugačije mislim sve više i više. Jer te sve više i više nema kraj mene. Nije da te moram stalno imati kraj sebe jer to bi bilo posesivno, ali želim te imati stalno kraj sebe. To zvuči manje opsesivno.
Želim biti jedina. Moram.
Sada kada znam da je prevario gledam ga drugim očima. Hoće li prevariti i mene? – ne možeš bez da se to zapitaš.
Kada mi je ispričao svjesno sam odgurnula poriv da zapalim jer nisam željela se odati. Odjednom sam se našla na rubu litice sa koje sam već jednom skočila. Odjednom u glavi sam zamišljala taj scenarij kako se to odvija. Prilazi mu neka tamo, šapuće pripito dok ga već dira kako samo ja smijem, a on ju ne odguruje nego usne mu se razvijaju u smiješak, a njene napuštaju stranu njegovog lica i prilaze tom smiješku kako samo ja smijem.
– Svi ste isti. – ajme ne… ovo je bila greška reći na glas. Sada sam zajebala.
– A da? – ok, ovo je rekao sa smiješkom, možda nisam previše zajebala. – Ako smo svi isti zašto nisi kod nekog drugog prespavala, zašto nisi sa frendicama na kavi nego u mom krevetu tražiš pozu gdje ćeš svojim tijelom dodirivati što više mojeg dok gledamo serije?
Ne znam ovaj odgovor. Mislim znam, ali zna i on da ja znam. Osjećam kako me čita. Ne mogu se sakriti. Ne mogu sakriti taj glupi poriv koji se pretvorio u razlog koji me nagovorio na tu rečenicu.
Oči mi se šire sve više dok glavom mi zuje rečenice. Poljubi me. Prigrli me sebi. Reci mi da sam glupa. Lupi me po guzi kao što radiš kada glumiš da se ljutiš, a zapravo sam ti slatka.
Što ja to radim? Pa ne može čitati on misli.
Ali može. Jer dobila sam po guzi, uz pitanje – Želiš ponoviti to? – a onda me uzeo k sebi i poljubio taman kraj uha da jednako osjetim i čujem taj poljubac.
Shvatila sam što će se dogoditi ako me prevari. Dogoditi će se prekid sa njegove strane jer jedino tako se može nagovoriti da me ostavi iako me još voli. Jer ja sam njega prestala odavno voljeti ili barem to prestala mu pokazivati.
To si ti
Još uvijek me čudi njen potpun nedostatak čuđenja. Život sam ispričao toliko puta da sam mislio da znam sve reakcije, sve replike, sve posljedice. No svaki puta kada udahnem, ispričam, i udahnem ponovo, čekajući jednu od popisanih reakcija sa zadržanim dahom – ne dobijem ništa.
Nema položene ruke na mene da bi se izrazila žalost nad onime meni učinjnim, nema odmaka sa raširenim zjenicama, nema minimalno razmaknutih usana sa pogledom upitnika.
Jedino što me dočeka je jednak pogled kao i prije početka priče. Jednak pogled, jednaka snaga ljubavi.
Dramaking
– Are you OK?
– No… but I never felt better.
She knows that no is just me playing my fantasy of living in a movie so she waits with a smile for my drama to end. It takes over me, like dopamine. She knows it is part of the promise I made to her – it will never be boring.
I am her dramaking, but I still treat her like a queen.
Ja nisam
Na greškama se ne uči. Uči se za vrijeme onog razmišljanja putem kući. Za vrijeme onog razmišljanja gdje otkopčan si i ne smeta ti vjetar koji tek probuđene ljude pretvara u razbuđene.
Odjebi mi sa onim tek cijeniš kada izgubiš. Lijepa je, slatka, njen dodir me umiruje, osmijeh izaziva moj, u san pada čim osjeti moju toplinu i danas dok smo šetali je prvi puta sama uzela moju ruku u svoju. Ja znam što imam. Ti si kreten.
Jedva čekam
Prva si otvorila oči i gledala kako se moji kapci lagano podižu i otkrivaju pogled zaljubljenog muškarca. Nisi znala da tim pogledom si me učinila svojim na puno duže nego na tu jednu noć za koju smo mislili oboje da je jedina ili svega jedna od nekoliko.
Sljedeće priznanje sam ti objavio porukom. – Jedva čekam još više zaljubiti se u tebe.
Jedva čekam.
Svi parovi znaju da zaljubljenost i ljubav nisu ista stvar. Zaljubljenost je ono što samo vi vidite, ljubav je ono što i drugi mogu primjetiti.
Da me pitaju kada sam se zaljubio u tebe rekao bi im oduvijek, a da me pitaju kada sam prestao da te volim, koji je to dan bio, rekao bi im sutra.
Never Over
We had something wonderful.
There is always someone better, said to me a friend who I saw moments ago smiling as he never smiled before seeing his girlfriend walk into the room. Love of his life, he said one day to describe her. He is one sober motherfucker.
I did my best.
– I see you looking at all those girls wishing one of them will wow you. They won’t. Do you still love her?
– I do.
– No you don’t. You just remember her. You remember everything about her. All the moments, all the little things. You remember the feeling when you made her happy.
– I do.
– Yes you do, and you will. Until you forget. But for you it will take longer, as you remember like no one I met before.
– I do.
– You want her back?
– I do.
– Well, you shouldn’t. She might be good for you but you were too good for her. You need someone who is too good for you.
– I do.
– You think there is no one out there that would like you.
– I do.
– And that is your mistake. People liked you before, people will like you again. And by people I mean beautiful women who will go home smiling after they saw you for the night. If you know what I mean.
– I do.
– I know you do.
And it will never be wonderful again.