Svede se sve na reakciju onog drugog dok prvom nešto nesvjesno izleti. Dok komentirate nečiju djecu pa jednom izleti:
– Naše dijete se neće tako oblačiti!
To je taj trenutak. To je taj korak unaprijed. Oboje ga osjetite. Kao da je netko ubacio u veću brzinu. To te može uplašiti ili može biti savršeno. Nema između. Misliš da ima, ali to si lažeš. Kao nisi spreman tako brzo, kao ne znaš da li je to to. Jebo bi druge. To je ono što je. Glup si. To je ono što isto je.
Ljubav je kada osjećaš toplinu njega čak i kada su po nebu samo zvijezde prosute. Kao kad zimi se nađeš obasjana onim zrakama Sunca koje kao da su čišće i ugodnije nego one ljeti. Iz sekunde u sekundu dolazi ti da sve makneš sa sebe da na goloj koži osjetiš toplinu. Iako znaš da svake sekunde oblak može naići, sunce sakriti, a ti ćeš ostati gola i iz svakog sljedećeg trenutka drhtati ćeš sve više.
To je ljubav. Vjera da oblaci neće sakriti sunce, a ako sakriju da neće na previše jer tako i srce bi se moglo ohladiti.
Važno je pobjediti. Kada oni postanu glasni, ti postani tiši. Kada oni žele te nadjačati, ti postani veći. Dok oni se gube u zvuku svojeg glasa, ti spoznaj dubinu. Izgubi oči jer nitko se ne boji onoga što vidi. Prepusti im dodir. Postani osjećaj usamljenosti čak i kada se nalaze u rulji. Zamisli da želiš postati more. Crno, nepobjedivo. Nepretočivo, svemoćno, ujedinjeno. Postani površina bez dna. Sam odredi boju kojom ćeš obojati ono što iz dana u dan im pruža nadu i usmjeruje snove. Postani lažni osjećaj moći, sigurnost u odluku. Postani nada da će biti bolje. Sve budi, sve ih budi iz jutra u jutro, neke naglo neke laganije, da osjećaju da su drugačiji. Da se prestraše kada oko njih ne misle jednako, da sumnjaju prije nego uopće krenu.
Postani jedan od njih.
Koji puta se zapitam jesam li ga zamislila. Želim osjetiti kako moja ramena i vrat bocka njegova brada. Da upletem svoje noge u njegove i pretvaram se da nikad ne moramo napustiti krevet. Da osjetim kako podiže mi spavaćicu i uzima me. Iznova se svaki puta iznenadim koliko ga moje tijelo već očekuje, a još sam u polusnu. Poljupci se pretvaraju u ugrize, a moja zijevanja u uzdahe.
Da bar je tako danas bilo, ali danas je morao ranije od mene se probuditi tako da dobila sam nedovoljno pažnje i mrzim ga. Mrzim što stvari ostavi na jednom mjestu kada smo kod mene. Kao da ne želi poremetiti, a ja želim upravo to. Želim dokaze! Želim da gdje god da se okrenem da vidim njega jer toliko mi nedostaje. Jedino što imam je mokri ručnik od njegovog jutarnjeg tuširanja i čaša vode kraj kreveta iz koje zajedno smo pili.
Da kriminalisti dođu ne bi ni na tren pomislili da je on moj. Da imam nekoga tko me pretvorio u svoju princezu i ispunjava mi sve što poželim. Ispunjava mi dan svojim pogledima, a tijelo sobom.
Znate što pričam. Onaj osjećaj koji ti govori da on te zaslužuje.
Sve sam mogao. Biti nečiji, biti svoj, ne biti. No svaki puta skrenuo sam putem koji očito je bio zacrtan da te opet sretnem. Želim da prestane ovo. Želim prestati vraćati se u prazan stan. Bez duše jer se bojim njen djelić igdje polegnuti u strahu da ne ostanem bez svega. Kao da će taj komadić poput udice bačene sve povući za sobom. Kao ribiča koji uhvati preveliki ulov no na njega nije spreman, tako da ću ja biti povučen u plavetnilo kojeg se bojim. Plavetnilo koje znači život koji drugi vode no ja ga se užasavam. Bojim se da će saznati za mene. Bojim se da moje riječi neće doprijeti do njih ako govorim iz gomile. Potreban mi je taj pedistal da do njih doprijem. Da sebe vidim u odrazu njihovih suznih očiju, da im pružim nadu. U gomili jedini odraz do kojeg bi mogao doprijeti je onaj na poleđini mojih kapaka no tada ni sebe ne bi vidio i nestao bi. Nestao bi odgurnut od nadolazeće gomile koja prvog reda želi se dočepati. Ne bi mogao orijentir pronaći i udaljio bi se. Od cilja, od njih i oni od mene.
Sobu obasjava televizor. Zavjese su razmaknute i stvaraju od mene siluetu dok stojim na balkonu i gledam u vas. Ovisan sam o vama, a lažem si da nisam. Mobitel mi je utišan no ja svakih nekoliko minuta gledam da li sam što propustio. Ne želim ga pojačati jer bi to bilo priznanje da sam usamljen.
Vratila se njemu. Svi smo to čuli toliko puta. no to nije to. Veza nakon prekida je kao da je netko pustio remix originala. Pjesma na koju su ljudi navikli više nije tu. Nije to ta melodija. Predugo treba da se začuje vokal. Refren će se možda ponoviti previše puta. Ritam pjesme možda će biti izmjenjen nečim trendovskim. To nije to.
Trebao mi je jedan takav. Trebao mi je da shvatim tko sam. Da krenem da radim ono što mogu. Trebao mi je jedan takav da mi kaže da me voli, ali da može da nastavi da me voli samo ako počnem da dokazujem da sam ono u što se zaljubio. Da ne prihvaća moje ne želim. Da me prebrzo upozna i uvijek prepozna kada odbijam iz straha. Trebao mi je jedan takav da postanem žena. Da me tretira kao da me ne treba, a pokazuje da bez mene ne isplati se živjeti, a ja da vjerujem u oboje. Jedan koji će mi pokazati koliko me oni prije nisu bili vrijedni. Jedan čiji vrtlog života me ne uzima i zavrćuje dok ne poznajem niti jedan smjer već me samo lagano uzdiže kada god mi zatreba. Jedan koji zna da mi treba kada ni sama to ne znam. Trebao mi je jedan takav koji će mi reći da ne serem prije nego što uopće se uspijem naljutiti. Da kada me on uhvati za bokove se ne osjećam jeftino već željeno. Trebao mi je jedan koji me pogledom može ukoriti. Jedan zbog kojeg uvijek želim biti najljepša. Da kad me i samo okrzne dodirom da zadrhtim. Da uvijek osjećam da moram da se trudim. Jedan koji me vodi, pokazuje, najbolje jebe i kruhom hrani.
Trebao mi je jedan takav kojeg ću ostaviti i srce mu slomiti toliko da ga iz muškarca opet u dječaka pretvorim.
Ugrizao bi ju. Ugrizao bi ju, ali ne da ju boli nego da uzdahne. Da zubima joj naredim da mi se preda još više. Želim da joj je to nepoznat osjećaj, da sam prvi koji je upravlja. Da više ne pluta nego da plovi. Usmjerena. Prema tamo, prema nama.
– Dođi.
I ona da dođe, dok pogled ni trenutka nije odmaknuo se od mojih očiju. Ne jer mora, niti jer misli da bi trebala. Da dođe jer želi. Želi još tog nečega što dobiva od mene što ni ja sam ne znam što je, ali njoj smiješak na lice postavlja i korak joj ubrzava kada god se meni zaputi. Želi još toga od čega gola se osjeća slobodno, a ne odmjereno. Još toga zbog čega prijateljice je manje viđaju.
Još, još. JOŠ!
It’s not the Moon, the stars, the night. Nor the waves crashing or the pebbles rolling. The soft wind it is not also. The quiet might be but is not. It’s the fact that she is holding your hand. It’s love.
