2016.

by Aleks

Samo nas dvoje

– Koje probleme misliš ovime rješiti?
– Jebote al’ je to dobro pitanje! Mislim pitao si me zašto se želim ubiti, ali na stvarno odličan način!
– …
– Jesi ti pametan?
– Bi to promjenilo nešto ovdje?
– Ajde nemoj…
– OK, jesam pametan sam.
– Poznaješ li nekog pametnijeg od sebe?
– Bolje prilagođenog da, pametnijeg ne.
– Pa ti i odlične odgovore daješ, ne samo pitanja. Sada mi i drago što sam se ovdje došao ubiti.
– Jesi ti pametan?
– Što ti misliš?
– Ajde sada ti nemoj…
– OK, pošteno. Jesam, i ja sam pametan.
– Pametni ljudi su pametniji od ovoga.
– Možda onda nisam pametan koliko mislim da jesam.
– Rijetki jesu.
– Imat ću sranja zbog ove scene, šta ne?
– Hoće li to biti velika promjena u tvom savršenom životu kojeg trenutno živiš?
– OK, pošteno.
– Jesmo gotovi ovdje?
– Za danas jesmo.
– Što sutra ista priča?
– Ma ne sutra, ali jednom sigurno.
– OK, pošteno.

 
by Aleks

Voliš iznenađenja?

Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉

Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.

Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.

 
by Aleks

Dobri pisci pišu priče, odlični ih žive

– I kako je bilo?
– Zamišljala sam puno drugačije.
– Šta nije bilo dobro?
– Pa ne znam. Mislim očekivala sam neki stari stol, sve zatrpano nekim papirima, otvorene knjige, još neke onako otvorene po podu da ima neki svoj smisao i da ništa ne smiješ taknuti, ono pepeljara puna čikova, neku lampu na stolu..
– A šta je bilo?
– Pa on sjedi na krevetu i piše na laptopu. I ima onaj jastuk za laptop iz IKEAe kao ti.

 
by Aleks

Vjeruješ samo svojim ožiljcima, ostali su samo priče

– Tvoj ton, tvoje držanje, tvoj trud, sve je uzaludno.
– Šta to znači da ne mogu ništa?
– Za sada ne možeš, ali jako je bitno da ne odustaješ. To se zove sindrom roditelja.
– To ne postoji.
– To je čisto da stavim u kontekst, nije bitno. Važno je da se trudiš. Ti njih ne učiš lekcije nego ih učiš prepoznati lekcije kada ih imaju prilike naučiti, razumiješ?
– Ne
– Evo ti primjer, roditelj ti govori da nešto nije dobro za tebe i daje ti razne razloge, ali ti misliš da si drugačiji da on ne kuži i sve to bla bla bla, to znaš?
– i?
– Pa nikad nećeš poslušati i reći, ajme hvala što si mi to rekao oče i postupiti ću ispravno. Ne, nego ćeš to napraviti i dogoditi će se upravo ono što je on govorio i to je to. I sad, ako ti se tata trudio onda ćeš shvatiti lekciju na prvom koraku, ali ako nije tko zna kada ćeš shvatiti.
– Je moguće da nikad ne shvatiš?
– Pogledaj oko sebe, šta ti misliš?

 
by Aleks

Gledaj me!

Samo nestane. Moji dodiri ne dopiru do njegovih osjetila, a moji vriskovi zaglušeni su. Tijelom kao da se stvori opna koju ja ne mogu probiti, a moj glas ni kao val ne može doživjeti.
Vjerujem da me može prestati voljeti u tim trenucima, vjerujem da već je. Oči mu postanu nečitljive, a pokreti nepostojeći. Stavim mu ruke oko svojeg struka dok mu sjedam u krilo i svoje lice zabijam u njegov vrat. Moje suze mu vlaže majicu no ni to ne probija do njega. Ali voli me. Jer njegove ruke se spoje oko mojeg tijela i stisne me k sebi. Ja kad to osjetim stisnem ga toliko da nas oboje boli, ali slabije ne mogu. Njegove ruke se razdvoje i osjetim ih po leđima kako me besčujno vole i tješe.

Možda nikad neću shvatiti njegove demone, ali shvaćam da me voli. Shvatila sam i koliko me voli i to me uplašilo. Osjetila sam odgovornost da i ja njega moram voljeti više od sebe no onda sam shvatila da to već je tako. Shvatila sam da čak i kada ga demoni toliko opsjednu da i sam nestane, ljubav prema meni je netaknuta i jedino što poznajem od njega u tim trenucima.