-What’s that one wish for you?
-Oh, that one’s easy.
-Yeah all right, let’s hear it then.
-I wish..I wish I was as good of a boyfriend as I am a friend.
-Damn man..did you come up with that in therapy?
-No, why?
-Then how do you do that?
-Do what?
-Think about that stuff on your own? I mean you had that answer locked and ready to go. I mean I asked you just so I can get a bearing on where should I go and look for mine but it’s like you were already too far for me.
-What, I don’t think I was.
-I hate those fake humble moments of yours..
-Fair enough, sorry. So I once asked my niece who was 5 at the time that famous question: Who would you wanna have dinner with, dead or alive?Knowing she had no idea who Nikola Tesla was, Socrates, Caesar or any of the historic or present great people are. My nephew answered that Elon Musk would be cool to talk to. He was 10 at the time. I was like, hmm that’s pretty smart for a 10 year old and I was so proud of him.
But then. Then she comes with a smile and just says: mom.
-…
-Right? I mean I had to take a deep breath just to keep myself from being frozen in that moment of realisation for the rest of my life. By the time I took that breath and swallowed whatever that emotion was which was stuck in my throat, she added ‘and dad’. And that’s it. That’s the answer. Apparently you don’t need to know everything to know what’s most important. It seems the more you know the more you lose focus on what’s really important. A 5 year old answered that question better than the 100% of people you or me could have asked. Who doesn’t want a dinner with their mom and dad. Maybe you even make them laugh. Maybe they tell you a story you never heard before. Maybe I don’t know what happens. But one thing I know for sure. That dinner.. is the best dinner you can ever have. So that’s always how I answer. I forget everything and then it just comes to me. It’s like that expression explain to me like I’m five. That’s how I answer. Just like i’m five. That way I can never be wrong.
dijalog
Ovo je za tebe
-Kako je bolje ovako?
-Kako nije?
-Ajde objasni.
-Veze se trebaš osloboditi. Bivše spriječiti da ikad više te kontaktiraju.
-Zašto je to bitno?
-Vidiš moja teorija je da sa svakom osobom sa kojom si bio jednom, možeš biti opet. Pod uvjetom i taj uvjet je ključan. Morao si biti iskren u toj vezi, morao si biti ti. Jer ako jesi onda nema onog oslobođenja da možeš biti opet svoj kada izađeš iz veze. To je moj problem. Ja sam sa svakom bio iskren i svoj i zato me moraju mrziti. To je ujedno i moj poklon njima.
-Poklon?!
-Da, najbolji!
-Da te mrze?
-Koga ćeš lakše preboljeti, bivšeg kojeg mrziš ili onog koji ti je rekao oprosti na kraju? Onog kojeg si uhvatila u laži ili onog kojeg si ostavila i slomila?
-Ok, ima nešto u tome.
-Ima sve u tome. To je moj poklon svakoj bivšoj. Kad vidim da smo prošli točnu bez povratka, odlučim postati ono što mrze.
-Ti si bolestan.
-Moguće, al sam slobodan. Plus, Ispričaj ovo bilo kome, onome koji je bio iskren u vezi i onome koji je sve napravio samo da se svidi drugoj osobi i obje će se složiti.
-Moguće.
-Sigurno.
Al neću
-Trebao bi joj reći to.
-Osobi koju sam volio, koja mene više ne voli, da ju još uvijek volim?
-Možda i ona tebe još uvijek voli.
-Ne.
-Al to nema logike. Znači ako ti nju još uvijek voliš i ne želiš joj to priznati zašto i ona ne bi i tebe voljela i isto odbijala ti priznati?
-Čak i da je to istina..
-Kako misliš ‘čak’?!
-Čak i da je to istina, ja ne želim biti sa njom.
-Molim? Ovdje logika je još bolja. Ti kao ne želiš biti sa osobom koju voliš?
-Da.
-Ajde nemoj..
-Ajde ti meni odgovori ovo.
-Ajde.
-Si ti ikad birao u koga ćeš se zaljubiti?
-Ok, kužim.
-Znači da ili ne?
-Ne, al kužim što hoćeš reći.
-Sada to nije važno. Jer sada je kasno što kužiš. Sada ćeš čuti što kužiš. Sada ćeš čuti koliko me boli što volim nekoga tko je volio mene. Sada ćeš požaliti što si pokrenuo ovu temu jer mislio si da sam običan šupak koji logikom se kurči. Sada ćeš vidjeti da ne kurčim se ničime jer ništa više nemam. Sada me gledaj dok mi glas puca, dok mi se oči pune suzama i jedino što me budi svaki dan je bol. Da osoba koju volim nije kraj mene. Nemam teka, nemam dana kada na nju ne pomislim, nema lijepog trenutka koji sa njom ne želim podjeliti, lošeg u kojem ju ne želim kraj sebe. Toliko ništa nemam da dok me sve razdire bi radije ja nju zagrlio nego dopustio da ona osjeti da mene mora tješiti.
-Oprosti.
-E to bi joj trebao reći, oprosti, a ne da ju volim.
Mala stvar; Sitnica
-Jebote, ovo je nešto najtužnije što sam čuo.
-A nije baš.
-Ne ne, kužim da ima djece bez roditelja i ubijanja u svijetu, al ovo tvoje je baaš tužno.
-Ne znam, meni se samo čini nedostižno. Nije sad tužno.
-Sad je još tužnije.
-OK, sad me ubijaš u pojam.
-Ne ne, al moraš znat koliko to što si mi ispričao kao želju je takva glupost. I ne mislim da si ti glup niti da je to glupo. Nego to je tako ništa, ti želiš doživjeti minimum. Ali ne želiš, ti misliš da je taj minimum nedostižan. To je tužno, ne ti!
-A malo sam i ja.
-Ok ok, fakat jesi, al to će te proć. Al ovo drugo, šta se desilo?
-Mislim da sam odustao.
-Od dejtanja?
-Od te vrste sreće.
-Vidiš zbog ovakvih izjava se bojim za tebe.
-Ma nisam tako..
-Znam kako si mislio, ali moraš shvatiti ovo. Ja ne razmišljam tako. Svi mi ne razmišljamo tako. Ne provodimo vrijeme razdvajajući sreću na vrste. Ne znamo to. Shvatimo kada nam ti pokažeš, ali ne možemo mi sami tamo doći. Toga se bojim. Da jednog dana mi nećeš htjeti pokazati gdje si i ja te neću moći pronaći.
-Tu sam ja uvijek.
-Jesi, al znam da postoji ta nevidljiva crta koji mi ne znamo preći. Ti si tamo često. Vratiš nam se, ali šta ako se jednom ne vratiš.
-Kako znaš da tamo odlazim?
-Nisam znao. Kad sam tvoja pitanja počeo postavljati drugima sam shvatio da nisam samo ja koji ne zna za to mjesto. Nitko ne zna. Nitko koga ja znam barem.
-Oprosti.
-Ne radi to.
-Sad bi opet htio reći oprosti.
-Sad smiješ.
-Oprosti.
-U redu je. U redu je sve dok se vraćaš.
-Hvala ti.
-Ok je.
-Nije, ovo nije meni mala stvar. Ja ovo stvarno cijenim.
-Znam, zato je tako lako ti biti prijatelj. Ti stvarno cijeniš male stvari.
-Sitnice.
-Tako je, sitnice.
Frend
-Što misliš, kada ću biti dovoljno star da ljudima prestanem govoriti da sam negdje to pročitao ili mi je netko rekao?
-Neki misle da to mogu već sa 20, neki tek sa 30, rijetki misle da tek nakon 50te.
-Znači 50.
-Ne, ne, ti ćeš morati umrijeti.
-…
-Nemoj se ubiti.
-Ok.
-Bar ne još.
-Ok.
Kako samo možeš
– Kako možeš svakim tekstom opisati nešto što mi se dogodilo, a nikom nikad nisam rekla?
– Postoji to neko mjesto koje imam u sebi. Prije sam mislio da je samo moje, da samo ja to imam, ali mislim je to nešto drugačije. Mislim da to mjesto gdje kada se zavučem mogu doći do vas. Ne do svih vas i svega već samo do vaših osjećaja, vaših misli. Ne znam čije su, za koga su, ali ih osjetim. Osjetim ih kao što ih vi osjećate ili ste ih osjećali, ali niste ih preboljeli. Ukradem vam ih na koji trenutak i riječima pretvorim u razgovor koji ste vi imali sami sa sobom. Bilo pod tušem, taman pred spavanje, dok ste gledali u njega, a niste ništa na glas rekli.
No tako taj razgovor postane dio mene, vaši osjećaji dio mojih misli. Teško je vas imati uz sebe svaki puta kada sam imam takve razgovore koje nikad ne izgovorim. Često pomislim da sam tužniji nego sam ikad bio. Mislim da možda nije istina, samo poznajem sebe više, a ja sam tužan.
Samo ljubav
– Misliš da žali za tobom?
– Ne.
– Misliš da te ikad stvarno voljela?
– Da ju sad pitaš rekla bi ti da ne.
– Opet dobar odgovor.
– Jebeš to što sam pametan.
– Nije to, nego ti nju kao da i danas još poznaješ.
– To je zato što sam se ja trudio da ju upoznam, a ona je mene samo voljela.
Darovi ljubavi
– Prije nego što odem reci mi ovo.
– Znaš da ću ti reći samo ono što želiš čuti.
– Šta? O čemu ti? Dobro, zaboravi. Ti i tvoje izjave.
– Volim te, i ne želim da odeš.
– To uopće nije što sam htjela čuti i ne zanima me to, zaboravi, idem.
….
– Jesi joj rekao da ju voliš?
– Kao i svaki puta do tad.
– To je bilo lijepo od tebe.
– To je najmanje što možeš napraviti za ljude koje si nekad volio.
– Misliš da će ikad saznati za nas?
– Mislim da joj nikad više neću biti bitan osim kada se pogleda u ogledalo i vidi tijelo koje sama ne voli, ali se sjeća da je netko još uvijek želi.
Jučer
– Jer nije bitno
– To sada sebi govoriš, a ne meni.
– Zašto je to bitno?
– Jer je bitno ako si ju prevario!
– Njoj je svejedno.
– Opet ti sebi.
– Ajde ne seri.
– Ajde ti reci jesi ili nisi.
– Jesam, i šta sad?
– Sada je gotovo.
– Kako to misliš?
– Mislim to tako da joj ti kažeš, ona te ostavi i ja ti nikad nedam da zaboraviš što si napravio i koga si izgubio.
– Ma njoj je svejedno.
To je gin tonik
– Sjedi malo.
– Reci.
– Ajde samo sjedi malo.
…
– Je ti znaš zasto ja pijem?
– Jer voliš?
– Jer tako najlakše zaboravim ovo sada i sjetim se što je bilo.
– Čega se to sjetiš?
– Nas. Tebe i mene.
– Sviđa mi se to.
– Volio bi da ne moram piti.
– Ja bi volio da se ne moraš prisjećati.
– Ti si kriv za to.
– Što pijemo?
– Ja pijem gin tonik. Ti si mrtav.