Slamčica

Ima jedan trik koji on radi. Slamku kada otvara otrgne vrh i u mene puhne ostatak papirića. Svaki puta kada je to napravio me nasmijao. Iskreni smiješak bi izmamio kakve god sam volje bila. Ne znam, bilo je slatko, fora i nešto njegovo. Sjedili smo jednom u restoranu i preko puta nas je bio jedan stariji par. Bakica i deda. Deda je uzeo slamku i napravio isti trik. Efekt je bio isti. Smiješak na licu bakice bio je isti onaj koji ja bi imala. Čak je nakon toga bakici pokazivao kako da mu vrati, baš kao i on meni jednom. Tad sam shvatila da ako ga ikad prestanem voljeti, voljeti ću ponovo, ali nikad se tako neću zabavljati.

 

Samo jedina

Vi mi recite. Što da mislim o čovjeku koji zna da je samo termin u životima svojih bivših? Što da mislim o čovjeku koji me je inspirirao na najveće i zbog kojeg nikad nisam bila sretnija? O čovjeku koji je rekao sve prave stvari.

Ne brinu me ni gole slike moje koje ima. Takav čovjek ih ni ne treba. To me zapravo i smeta, što znam da ih ne treba, ali to je moje. Brine me sljedeća, brine da će biti bolja od mene jer to će da boli. Brine me da će nju bolje da voli, više, i sa manje riječi. Brine me da će ona više da mu se otvori i da će da osjeti njegovu ljubav više nego ja. Brine me da će ona da bude sretnija nego što sam ja bila. Brine me to da možda je bio u pravu. Brine me da savršeno mi ne postane dosadno. Brine me da sva ova briga znači da ga još volim. Brine me da ove riječi koje čitaš mogu biti tvoje. Brine me da nisam jedina.

 

Šššš

Srela sam njegove prijatelje. Ne govore mi da me pozdravlja ni da bi me htio vidjeti ili da mu nedostajem.

..
Čini se da je održao je obećanje. Još uvijek samo on i ja znamo moju tajnu. Nemoguće je da njegovu najveću manu sada vidim kao vrlinu. Nemoguće je da sam umislila da je to mana samo zato jer su mi one tako rekle. Nisam ja takva. Nisam nepogrešiva, ali sam svoja. Sad još i više od kada nisam njegova.

..
Mrzim ga što je uspio iz moje šutnje sve saznati. Kako je moguće da dok je pričao sam i sama to saznala tren prije nego je to izustio. Kako je moguće da je to znao prije mene. Kako je moguće da je uspio reći sve prave stvari, ali po meni – prekasno.

Riječi su djela kukavica.

To je znao reći, a ja čak nisam ništa ni rekla. Ni pogledala ga nisam kada sam trebala. Voljela bi ga mrziti, a ne mrziti što ga volim.

 

Metar ljubavi

Kada me pita jesam li ok zapitam se hoću li pogriješiti kada ga ostavim za par dana. Na njegov rođendan.

Prevario me nije. Nisam ga uhvatila kad je taman htio. Ne izlazi van sa dečkima i mene ostavlja samu kući. Nije prestao da me mazi dok gledamo filmove. Ne prestane ni kad zaspim. Sa konferencija čak i mojim prijateljicama nosi suvenire.

Ja sam ta. Ja ne mogu više živjeti u strahu da će on mene da ostavi.

Kad bi samo mogla saznati koliko me voli. Koliko uopće znači to cvijeće koje mi pokloni, kaktuse koje zna da obožavam. Koliko to što me uvijek vodi na nova mjesta, otkriva mi svijet. To što godinama unaprijed radi planove sa mnom. To što ljudi govore da sa mnom nikad sretnije nije izgledao. Koliko znači to što zbog njega želim biti bolja u svemu što radim. Koliko što zbog njega i jesam. To sto uvijek sam prva. Koliko znači to što njegov savjet je uvijek bolji od onoga što sam ja htjela da uradim.

 

Kad si pička

Osjećam se kao da nisam žensko. Sad se čak osjećam kao da nisam ni ljudsko biće. Od svih prijateljica koje me okružuju, od onih iz salona do onih sa posla pa i onih iz djetinjstva ni jednu ne mogu ubrojiti u skupinu kojoj bi ovo rekla. Zato i govorim Internetu, a ne osobi.
Fali mi njegov dodir. Nije ono prekinuli smo pa mi fali sex, koji je bio jedino dobro, iako jesmo prekinuli. Fali mi on. Fali mi da sam njegova. Ne treba mi da mi kaže da sam lijepa to znam i sama, ni da nam skuha i to mogu. Ne treba mi da me vodi negdje jer avantura mi je drugo ime ni sa mnom da ne radi ništa jer znam biti sama.

Treba mi da me jebe, to ne mogu sama, a i nismo prekinuli, ostavio me.

 

Voliš iznenađenja?

Najbolje je kada ti se desi nešto što nisi ni znao da trebaš. Tako je bilo sa njime. Prvo ljubav pa hejt pa opet ljubav pa najveći hejt pa ljubav života. Imam onaj prekrasan osjećaj da me voli najviše. Kao da mogu osjetiti kada mi napiše da mu falim da mu fali da ga napaljujem. Zato i zaslužuje slike koje mu šaljem 😉

Voljeti njega je jedno, voljela sam i prije. Ne ovako, ali jesam. No mislim da više volim ovaj osjećaj da on mene voli koliko i ja njega. Sebično je to htjeti, lagati da to ne želim je normalno, ali dobiti to je savršeno.

Idem spavati, prekasno je za ovakve pjesme koje te tjeraju da razmišljaš.

 

Dobri pisci pišu priče, odlični ih žive

– I kako je bilo?
– Zamišljala sam puno drugačije.
– Šta nije bilo dobro?
– Pa ne znam. Mislim očekivala sam neki stari stol, sve zatrpano nekim papirima, otvorene knjige, još neke onako otvorene po podu da ima neki svoj smisao i da ništa ne smiješ taknuti, ono pepeljara puna čikova, neku lampu na stolu..
– A šta je bilo?
– Pa on sjedi na krevetu i piše na laptopu. I ima onaj jastuk za laptop iz IKEAe kao ti.

 

Gledaj me!

Samo nestane. Moji dodiri ne dopiru do njegovih osjetila, a moji vriskovi zaglušeni su. Tijelom kao da se stvori opna koju ja ne mogu probiti, a moj glas ni kao val ne može doživjeti.
Vjerujem da me može prestati voljeti u tim trenucima, vjerujem da već je. Oči mu postanu nečitljive, a pokreti nepostojeći. Stavim mu ruke oko svojeg struka dok mu sjedam u krilo i svoje lice zabijam u njegov vrat. Moje suze mu vlaže majicu no ni to ne probija do njega. Ali voli me. Jer njegove ruke se spoje oko mojeg tijela i stisne me k sebi. Ja kad to osjetim stisnem ga toliko da nas oboje boli, ali slabije ne mogu. Njegove ruke se razdvoje i osjetim ih po leđima kako me besčujno vole i tješe.

Možda nikad neću shvatiti njegove demone, ali shvaćam da me voli. Shvatila sam i koliko me voli i to me uplašilo. Osjetila sam odgovornost da i ja njega moram voljeti više od sebe no onda sam shvatila da to već je tako. Shvatila sam da čak i kada ga demoni toliko opsjednu da i sam nestane, ljubav prema meni je netaknuta i jedino što poznajem od njega u tim trenucima.

 

Bok, ja sam nova ovdje

Nemoguće je ne pomisliti da je stvoren za mene. Nemoguće je ne osjećati se kao jedina žena na svijetu dok on me gleda. Nemoguće je da barem jednom mi ne izleti kako nitko ne razumije kako on mene voli jer on mene voli više nego bilo tko bilo koga ikada.
Voli me taman. Znam, zvuči loše, ali taman toliko mi treba. Taman toliko da zauvijek budemo zajedno, taman da svaki puta kada mi se zavuče pod majicu zatreperim, taman da kada god pomislim da sam ispala glupa on kaže da mu je to najdraži naš trenutak ikada.

Zna on što mi radi, a ja ne mogu vjerovati da zna jer ja ne znam kako. Svaki puta kada ode ja se pogledam u ogledalo i upoznam novu djevojku kako mi se smiješka. Ova nova zna da obožava osjetiti njegov dlan na svojim usnama i prigušiti svoje uzdahe dok ona koju sam upoznala večer prije nije na to nikad ni pomislila. Više mi sviđa ova nova.

 

Cerebro

Nitko ne bi to smio moći. Zabavna moć koju nema da barem jednom i ti nisi zaželio. No mislim da ju on nije zadobio željom. Mislim da je njome proklet. Vidim to dok mi otkriva moje misli koje još nisam se usudila pomisliti.
On ne probija zidove, on se jednostavno stvori iza njih. Odjednom osjetim da više nisam sama. Netko je tu tko ne bi smio biti tu. Svi ne bi smijeli biti tu. No on ne otvara oči u čudu, ne šire mu se zjenice već kao da vidi stare prijatelje i sa laganim smiješkom sve promatra. Kada ugleda moju Ljutnju i Strah ne ustukne već im se približi i nježnim dodirom umiri.

A onda meni priđe, stavi mi dlanove na ramena i pozdravi sa podizanjem obrva i ‘Hej’.

– Što želiš?…
– Ništa ne želim. Ni mjenjati ne želim ni dodati ni oduzeti.
– Pa što onda?
– Što ti želiš?
– Ne znam…
– Sada želim da mi prestaneš lagati.
– …ne smiješ to raditi ljudima!
– A što im to radim?
– Čitaš im misli.