My top
Nosimo zajedno jednu pižamu. Njegov gornji dio je na meni, a donji još uvijek na njemu iako ga toliko cesto skidam da se pitam zašto ga uopće ponovno svaki puta oblači. Mislim da mi pokaže da svaki moj dodir cijeni kao da je prvi. Imam osjećaj kao da je, svaki puta kada mu se približim na trenutak, samo u mislima, zadrhtim prije nego li ga dotaknem tijelom. Želim da nam tako zauvijek bude. Prvi dan kada ne bude znati ću da me prestao voljeti, ili ja njega.
On paper
Mislio sam da ću moći zaspati nakon što legnem i pročitam poruku u kojoj mi želi slatke snove. Mislio sam da ću odahnuti jer znam da misli na mene iako nije kraj mene. Mislio sam da ću sa smiješkom sklopiti oči i brzo zaspati. Mislio sam da mi nije toliko stalo do nje da ću još satima prelistavati naša dopisivanja i zastati nad njenom svakom reakcijom. Mislio sam da ću sada već se odmarati za naporan dan koji me čeka sutra. Mislio sam da mi misle prebrzo lutaju da ih sporo pisanje sa olovkom po papiru može zabilježiti.
Mislio sam da sam već dovoljno puta volio da kada sljedeći put ljubav krene prema meni da ću je prepoznati. Mislio sam da poznajem ljubav, ali poznajem samo prošle ljubavi.
– Mrzim kada me ukoriš pogledom.
Ostavila sam ga jer sam uz njega osjećala kao puno gora osoba nego što jesam. Pa što ako se koji puta napijem da malo zaboravim na sve?
Ne možemo svi biti jebeno savršeni i rješavati probleme na zdrav način kao i ti. Nisi ni ti savršen, ali tako se ponašaš samo da me baciš u depresiju što pušim, pijem i ne zovem doma koliko bi trebala.
Ako sam što najviše mrzila je to kada si na tako jednostavan način objasnio probleme i dao mi rješenja. Kao da sam dovoljno snažna da to napravim i rješim. Nismo svi kao ti, nismo svi skulirani i ne možemo svi tako otvoreni biti. Sjebali su nas oni prije tebe. Tebe čak i nitko nije sjebao. Ma i je, ali ti si to rješio, ajde super.
Ne mogu ja to, ne mogu biti sa nekim boljim od sebe.
– Stavi ruke na leđa.
Čekala sam to da kaže. Tim moćnim glasom, kroz polušapat da me riječima umiri i učini svojom. Na papiru nikad mu se ne bi htjela približiti, niti biti njegova. No doživljaj je nešto sasvim drugo od popisa mana i kvaliteta.
Ta sitna govorna mana koja krasi njegove rečenice čini ga toliko moćnijim sa riječima. Ona čini da sve izgovoreno kao da čujem po prvi puta. Kao da nakon bezbroj slika zalaska Sunca napokon jedan i doživiš. I onda ga pokušaš slikati. No ne možeš doživljaj nekome prenijeti. Ni slikama ni riječima. Možeš inspirirati. Da ih navedeš da dožive.
Zato prva rečenica nije te cijelu naježila, a meni je čak i otežala disanje.
Ponekad mi samo treba da mi kaže što da radim. Čisto da se odmorim. Da odmorim misli od svega i svih. Od sebe pogotovo. Gledam nju, kako već godinama me satima gleda zaljubljivo iz dana u dan i svaki puta osjetim strah. Strah da će doći dan kada to više neće činiti.
Ljudi misle da je strah negativna emocija, ali nije. On me najviše podsjeća da ljubav postoji. Mislim kada ga prestanem osjećati da sam je prestao voljeti. I toga me strah.
Pijem pivo. Ne jer ga volim nego jer je alkohol. Ne pijem da zaboravim već pijem da se podsjetim kako je biti neodgovaran s obzirom da za nekoliko sati trebam biti na poslu, a očito ću tamo doći mamuran, ako ne i pijan. Zaboravio sam živjeti, biti sretan. Kao da se dogodilo preko noći. Sve je ovo trebalo biti privremeno. Sve je trebalo samo dok ne skupim dovoljno novca da krenem u neku avanturu, ali sa vremenom sam previše važnosti davao novcu kao dijelom tih avantura da mi se činilo kako nikako nemam dovoljno da stanem, krenem.
Za to vrijeme ljudi oko mene, sa doslovce ničime, doživjeli su najbolje dane i noći svojeg života. Ja sada imam i previše, ali i previše godina.
No, nikad nije kasno. Zato i sada pijem pivo i za par sati mamuran, ako ne i pijan – dajem otkaz. Avanture, dolazim.
Klišeji su postali klišeji jer su istina.
Dala im je sebe u njihove ruke, iznova. Pogledala je u njihove oči, vidjela samo najbolje i svojoj sreći šapnula da oni su ti koji će joj pokazati put. Kao maloj djevojčici kojoj majka kaže da tata će ju odvesti na neko mjesto prekrasno. Ta nevina stopala koračati će bez pogleda na put. Koračati će gdje god budu vođena.
Svi njeni koraci bili su pregaženi. Svaki njen otisak pregažen njihovim željama, porivima, nedostacima. Hodali bi iza nje, tjerajući je. Otisci bili bi razgaženi njihovim. Hodali bi ispred nje, vodeći je. Otisci bili bi nevidljivi jer njihovi su morali biti jedini.
Okrenula se prema meni.
– Opet ne spavaš.
Pogledom sam joj potvrdio. Okrenula se od mene da bi svoja sitna stopala spustila na pod i zakoračila. Tijelo se prošetalo pred mnome okovano samo gaćicama koje sam joj nedavno kupio. Svo donje rublje joj kupujem. To je bio njen uvjet da se doseli kod mene.
– Ovo je tvoje – rekla je pokazavši svoje savršene grudi i utegnutu guzu – i želim da to gledaš u čemu god poželiš.
Vidio sam svjetlo frižidera i čuo otvaranje boce. Vratila se u sobu kraj kreveta odloživši čašu punu gin i tonika sa uronjenim krastavcem.
– Sada ćeš me poševiti, a onda popiti ovo. Ako i dalje ne budeš mogao spavati, barem sam pokušala sve.
Nakon svega poljubila me kao da sam nešto najkrhkije na svijetu.
– Znaš da sada nema apsolutno nikakve šanse da zaspim – rekao sam odpivši gutljaj.
– Znam, ali barem sada ćeš nastaviti gledati seriju sa tim smiješkom na licu.
Neke žene su muškarci.
A kaj cu sad..malo sam se zaljubila i sad ne mogu natrag..a da ti iskreno kazem i ne zelim :*
Sviđa mi se kad mi lažeš da je malo, i kad se ljutiš jer misliš da ja nisam nimalo, a oboje je laž.
