Oboje sjedimo na plaži u trapericama, ali bosih nogu.
– Koliko me voliš?
– Sve!
Nas dvoje II
hrvatski
Sve se može
Ljubav je kada gdje god da se ogledam osjetim da me voli. Da ako u bilo kojem času posrnem on će me primiti. Od trena kada je moj vlak pristajao na stanicu gdje me je on očekivao sam osjetila njegovu želju za mnom. U brzini nije mogao razaznati moje lice iza brojnih prozora, ali ja sam njega jasno videla. Kao da mi je srce pokazalo gde stoji. Stoji i pogledom me traži iako ne zna kojim vlakom dolazim. Nema mobitel u ruci i ne ubija vreme do mog dolaska. On je moj također. Sebično ga imam no ne držim ga.
U svakom trenu vožnje njegova ruka traži moju ruku ili bedro da me ima. u trenu kada ulazimo u njegov stan vidim da sve je kako volim. Kako oboje volimo. I zbog toga ga volim. U kupatilu me čeka najmirišljaviji sapun, zna da sam ovisnik. Čeka me i čisti, jednako mirišljavi peškir, ali ja uzimam njegov. Recite što hoćete, ali taj čovek ima ono nešto posebno i ja želim svaki komadić tog tela.
Pitam se, kako sam uspela da ga prestanem voleti?
Oči lovca
Imaš tamne oči. Najtamnije od sviju u koje sam se istinski zagledala. Pališ me njima, a i strašiš. Samo kada Sunce je na vrhuncu mogu pratiti tvoj pogled iako misli ostaju nedokučive. Iza njih se skriva moć koja me može pretvoriti u curicu koja se boji riječ izustiti i ženu iza koje stoje salve neustrašive vojske.
Pitam se gdje si otpio tu moć, gdje u tvom životu je trenutak koji ti je otkrio tu tajnu.
Hoćeš li ikada me pogledom ukoriti što sam se previše približila, a nakon treptaja mi pokazati da si to želio svo ovo vrijeme? Jesi li jedan od onih koji je postavio zidove u nadi da će ih netko srušiti jer ti sam nemaš snage za to.
Bojim se da nisi. Bojim se da si ti jedan od onih o kojima legende se pričaju. Ratnici čija najveća snaga je u tome što su priznali svoje slabosti sami sebi i time ih iz zamki pretvorili u savršeno oružje.
TI nećeš smrću nestati iz mojeg života. Tebe će tvoja potraga odvesti od mene. Izmaknuti ćeš me iza sebe kao da sam malo dijete koje se našlo između dva lovca spremna na duel. No drugog lovca samo ti vidiš. Nama je ono samo obris ili osjećaj koji nas preplavi u najrjeđim trenucima. Tebi je jasno poput jednog od nas. Ono ti nije samo obris u daljini. To biće koje te sili da u trenu potrčiš ostavljući sve iza sebe. Mene.
No preboljeti ću te. Preboljeti ću te tako što ću te zamrziti. Tvoje bivše ljubavi su mi otkrile da to je jedini način da dopustim smiješku da se ponovno nastani na mojem licu.
Nas dvoje
Sjedim u majici koja je jedna od onih u kojoj se usmrdiš nakon 5 minuta, a ona kraj mene puši cigaretu.
– Volim te.
– Trebao si odavno prestati sa time.
– Rekao sam svima da jesam.
on, ona, oni
Znam da će ovo biti,
nešto što ću zapamtiti,
zapamtiti zauvijek.
Slušam te,
slušam grube riječi koje me guraju od tebe.
Trudim se uhvatiti za bilo što,
za bilo što što mogu.
Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?
U isto vrijeme…
Ne mogu prestati,
mokra sam večeras.
Želim pronaći nešto,
nešto što razumijem.
Otvori mi se,
uzmi me k sebi.
Znam da nema smisla,
pomozi mi da shvatim,
pomozi mi da shvatim.
Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?
U isto vrijeme…
Pričaš mi o brodovima gusara i bajkama u dalekim zemljama.
Naveo si me da mislim,
da sve je bilo,
istinito.
Zašto mi govoriš,
samo stvari koje želim čuti?
Zašto mi ne kažeš,
da ovo sve može nestati?
Prije 11 godina
Opet sam zapalio. Dok sam čitao kako je ona propušila prisjetio sam se kako je to kod mene bilo.
Posebna noć nije bila niti će postati. Hladnoća. Mrak. Samoća.
Prilazio sam njegovom liku i na svega nekoliko koraka od njega vidio da mu tijelo drhti. Zastao sam svega na trenutak da se osmjehnem misli koja oslikala je situaciju djevojke kojoj prilazim, grlim i ljubim. Uistinu smješna situacija. Nastavio sam izvadivši ruke iz džepova. Odglumio sam popularnu hollivudsku scenu došavši kraj lika ne izgovarajući niti jednu riječ i gledajući u daljinu.
Ja sam kul.
– Nema zvijezda.
– Nema ni kiše.
– Mat pozicija.
– Smiri se, nije ovo zadaćnica.
Ponudio mi je cigaretu.
– Ne pušim.
– Ni ja.
I povukao sam dim. Bez kašljanja, kao veliki.
– Ne volim te.
– Ni ja tebe.
Na ulazu u dvoranu umalo sam se sudario sa sestrom.
– Što radiš vani sam?
– Išao sam zapaliti jednu.
– Zapaliti? Sta? Cigaretu?!
– Da.
– Pa ti ne pušiš!
– To sam i ja mislio.
Mudrost mohikanca
Živiš li jedan dan taj dan ćeš saznati da ono što su jučer učinili je bilo bolje od tvojega danas. Doživio sam ih premalo da bi vidio da pogreške mojeg oca u mladosti su uistinu bile to. Ne vidim ni one pokušaje da se pravo učini.
Shvatio sam tu mudrost exponencije još u ranim godinama života. Puno ranijim od ovih koje također ranima mogu nazvati.
Kako?
– Varao sam.
Ne možete me osuditi. Bio sam dijete. Nitko djecu ne osuđuje, barem tada niste. Danas više nisam dijete, ali još uvijek me ne možete osuditi. Da biste to učinili ne biste me smijeli poznavati. A poznajete me. Upravo ste pročitali moju najveću tajnu. Podjeliti ću još jednu sa vama. Više nije važno, jednu sam već priznao.
Želim umrijeti posljednji. Ne mora biti među svima, već među nama. Mohikanci su to znali. Danas sam i ja saznao. Posljednji, samo među nama.
Svi starimo
Svatko ima svoj kafić. Ja ga nemam. Moje prokletstvo je to da se samo svidim ljudima kojima se ne želim svidjeti. Time sam izgubio iz riječnika stvari poput uobičajeno, stalno, i ovaj put…ali nema oproštaja. Moji drugovi neće se iznenaditi ako se više nikad ne pojavim. Oni me ne vole jer sam im se pokušao svidjeti.
Tako sam u jednom kafiću ostao sam i promatrao ljude. Njega bi pretežno najviše promatrao. Ne zbog njega već zbog ljepših polovica koje su ga poslušno pratile. Scenarij je uvijek bio jednak. Nekon nekog vremena tj. taman kada bi ispio dobar dio naručenog pića, ispričao bi se pod isprikom da ide na wc.
Umalo redovito bi bio upitan od strane ljepotice da li će se on vratiti i jednako redovito sam odgovarao:
– Naravno da hoće, pa nije ni piće popio do kraja.
To ih je uvijek zadržalo još dodatnih 20-ak minuta.
Nisam ga viđao nekoliko tjedana i zapitao se. Taj dan sam čuo – oženio se.
Otpor uma nije vjetar
Ponekad kada mi baterije isprazne se prije mojega dolaska na odredište ostavim slušalice u ušima. Smiješan oblik poricanja rekli bi neki. Besmisleno. Nisam toliko lijen da od toga odustanem pa čak i ako malena vodoravna crta se stacionira ispred broja Celzijusa.
Ostavim ih tamo da izbjegnem vas.
Ljubav i samopouzdanje davno sam naučio da treba odvojiti i jesam. Ponosito ih promatram u zasebnim staklenkama i smješkam im se u tišini i osami koje mi moje slušalice pružaju.
Teško ignoriram sebe i svoje pa tako se veoma teško nagovorim da neodgovorim na zvonjavu mobitela. Brat je ovaj puta bio. Uvijek se začudim i pomalo skrušeno osjećam kada ugledam njegovo ime kako uz neku smiješnu melediju treperi. Sjetim se svih onih priča o tehnologiji u kontextu ubojice socijalizacije. Ne volim kada me zove. Osjećam se krivim što nikad ne pričamo i što osim besmislenih prepirki zapravo ni ne komuniciramo. Uvijek pobjedim u prepirkama.
Jednostavno je pobjediti. Samo se treba boriti kada ste u pravu. Ja to radim. To treperenje mi uvijek zaskoči srce koje vapi za bratskom ljubavi koju te prepirke varljivo oponašaju.
Da prolistate imenikom ne bi primjetili niti zamjetili da nisam jedinac. Njegovo ime pravilno je upisano, lišeno je jedino palatala. Sva su takva. Mana geografije. Krivim Čirila, ne tehnologiju.
– Gdje su mama i tata? Vrata su otvorena!
Dan je vedar. Neobičan jesenjski dan. Nism to uzeo kao znak, ne svjesno. Bilo je to za očekivati, prošlo je svega nekoliko tjedana od slučaja koji njoj uvijek ubaci ideje u glavu. Bubu u uho. Najbolje je ovako. Sam sam. Ne znam reagirati pa ću barem imati vremena smisliti objašnjenje za sebe.
Došao sam na prvu bazu. Scena je bila jeka glazbe mojih slušalica. Jedna polovina od cijeloga. Došao sam i do druge. Posljednje, i iznenadio se što je jeka toliko jaka. Kod kuće svi su me čekali, uplakani.
Majka mi se pokušala ubiti. Ne brojim više dane, niti pokušaje, niti udisaje, ni izdisaje. Ja brojim kapi kiše.
Paralysed emotions
Mogao bi biti profesor glume. Pomislim to svaki puta kada poklopim slušalicu. Vidim to i kada se pogledam u ogledalo, ali u tim trenucima šutim i čekam da tišina mi nešto prozbori. Znam da neće, to je trik. Ne ostaje pogled usamljen, poput sretnog čovjeka koji se raduje kapljicama sreće koje godinama nije iskusio, ni okusio. Pogled poprati i čvrsti stup pokajanja čiju leguru alkemičari stoljećima pokušavaju otkriti. Ne pitam se da li hoće, ja sam optimist.
Optimistično gledam i na sebe, ali to ne znači da sam stazu realnost izgurao iz utrke već samo da sam postavio još jednu, jednake širine. Gledam se i mislim da se mogu popraviti. Htjedoh napisati izliječiti, ali podsvjesno sam napisao popraviti. Negacija? – neupitno. Za to nam i podsvijest služi, da pomogne kada sami si ne možemo. Zahvaljujem na pomoći, ali ne mogu je više nastaviti prihvaćati.
Mislim da je danas, ali i ako nije blizu je, dan kada ću odustati i priznati.
Samoubojstvo nije rješenje. To je svjesno riješenje podsvjesnih problema. Naš bijedni pokušaj oduživanja koji nikad neće uspijeti jer kada izdahneš više ne možeš reći oprosti, a to naš čini ljudima. Kada izdahneš ti postaješ pojava, liki utapaš se u rijeci zaboravnosti. U njoj nema zraka, ni iznad površine udahnuti ne možeš.
Treba ti netko da kaže oprosti za tebe, umjesto tebe, ali jedino tišina je uz tebe. Ona nikad neće prigovoriti, ali nikad te neće ni spasiti.